Piše: Vojislav Durmanović
Generacijama istoričara, i kod nas i u svetu, marksizam je bio ,,prvorazredna škola vežbanja u velikim istorijskim sintezama… Može komunizam do kraja u politici propasti, ali se zamena za ovaj uticaj za decenije i vekove neće naći.”
Miloš Jevtić, ,,Živa reč Milorada Ekmečića”
O već izmaklom jubileju izbijanja Bosansko-hercegovačkog ustanka, malo ko setio se njegovog glavnog istraživača i istoričara, rođenog podno antikolonijalnog Olimpa – Nevesinja, koje je smatrao rodnim mestom moderne borbe za oslobođenje i progres južnoslovenskih zemalja Bosne i Hercegovine, gde je presudno definisan egalitarni karakter srpskog nacionalnog pokreta, koji je u tim naporima prednjačio. Isto tako, niko kao rođeni Prebilovčanin Milorad Ekmečić nije tako demistifikovao knjiške osnove frankovačkog programa bitnijeg po latentnom uticaju na istorijske procese, nego broju pristalica, duhovnu podlogu ustaškog genocida: smesu feudalnih pravica sa žigom podunavskog klerikalizma i viktorijanskog naučnog rasizma iz brošura Ive Pilara i Milana Šuflaja, podizvođača austrougarskog regionalnog projekta izolovanja srpske države od aneksione granice na Drini, pa duž albanske obale Jadrana. Ujedinjenje Jugoslavije 1918. tumačio je analogno Masarikovim i Ataturkovim projektima građanske emancipacije, kao izbavljenje iz uklete beskonačnosti ,,dugog kretanja između klanja i oranja” – klijentelizma imperijalnih konjevodaca sve od osmansko-austrijskih ratova i zlopaćenja u poluvremenu balkanskih Bartolomejskih pokolja. ,,Prelazom iz elitnog u masovni tip nacionalizma” okarakterisao je prodor shvatanja o narodnom suverenitetu iz okrilja liberalne inteligencije u bazu agrarnih pobuna, što će poslužiti kao kremen za radikalizaciju slobodno-seljačkih revolucija.
Milorad Ekmečić – istoričar kojeg je obilježio ustaški masakr u rodnim Prebilovcima
Sa istoriozofskim žarom, Ekmečić je tragao za prototipima svih opštih mesta na kojima i danas počiva ,,na pravilima zasnovan međunarodni poredak”, podsećajući nas, primera radi, kako je, uprkos ogromnoj akciji evropske solidarnosti sa srpskim ustanicima – od Viktora Igoa do legendarne Markusove, Dizraelijeva Britanija pružala pokriće Osmanlijama upravo i kao refleks vlastite tlačiteljske uloge u Irskoj, ili da je koncept odmazde nad čitavom remetilačkom populacijom među prvima zaživeo 1881. tokom gušenja druge hercegovačke bune. Veliki istoričar srpskih gerilskih pokreta nije imao dilemu oko spasonosnosti partizanske borbe za prečanske mase, a četnički crni teror označio je kao najniži pad srpskog nacionalizma u celokupnoj istoriji, kojim su se ravnogorci od državne vojske srozali na komonvelt oblasnih moćnika bez ideologije mimo tribalnog sektaštva i proksi klijentelu u mreži nemačkih, italijanskih, britanskih, a u hladnoratovskoj emigraciji i agendi Lenglija.
Ipak, kardeljizam nije podnosio, što jer je mehanicističkim ,,federiranjem federacije” iznedrio paletu patuljastih birokratizama mnoštva ,,titića”, kao da su republike stvorile Jugoslaviju, a ne obrnuto, što jer je u istom slutio ispodpovršinska strujanja austromarksizma i korporativističkog svođenja građanstva na ulogu u proizvodnji, OUR-e, čime je sabotiran razvitak jugoslovenske političke nacije. Tu je bio dosledan liniji svog zeta, Hasana Brkića, koji je 1974. zajedno sa očevima-utemeljiteljima savremene BiH u socijalističkoj zajednici naroda – Avdom Humom, Osmanom Karabegovićem – prognan iz SKJ zbog opiranja onome što je Rodoljub Čolaković prozvao presvučenom kalajevštinom u izvedbi Mikulića, Pozderca, Grabčanovića, pa i bivših službenika NDH poput Atifa Purivatre.
Središnju pretnju po slogu i prirodni razvoj slovenskog juga video je, prema političkoj geografiji Frica Fišera, u gvozdenom zagrljaju nemačkog monopolističkog kapitala, zbog kojeg su evropske integracije sa nemačkom ekonomijom kao osovinom bile direktno uslovljene dezintegracijom balkanskog dvorišta EU. ,,Sjedinjene Države će Srbima ugađati u svemu, sem u pravu na suverenu nacionalnu državu i nezavisnost” – tako je zborio o unipolarnom poretku na Balkanu, jer ,,Srbi 1992. nisu izgubili samo svoju državu, nego i svoju istoriju kroz koju je ona stvarana.” Ovo će značiti ono što se danas čini lako predvidivim: da su i ravnogorski revizionizam i neokalajevstvo karte bez povratka u kolonijalni provincijalizam i subordinaciju. Govorio je i da ne vodi američka administracija ratove, već ratovi vode njen vojno-industrijski kompleks u pozadini dvopartijskog režima. Da se zaista odao ratnohuškačkoj psihozi maskiranoj kao erupcija drevne mržnje, neko njegovog porodičnog iskustva iz 1941. teško da bi se zadržao u okruženom Sarajevu po izbijanju ratnih dejstava.
Ne preostaje još puno vremena da se banjalučka klijentela oko SNSD-ove vlasti zapita koliki je ceh na kraju žurke ispostavljen Aliji Izetbegoviću za usluge američke administracije. Iznova zagrebački regionalni projekat iste one stranke koja je agenturom Salima Šabića i Hasana Čengića Muslimane 1992. nahuškala u secesiju, ne bi li razvukla front protiv Srba i SFRJ – HDZ, iza koje stoji nemačka i rimokatolička desnica u EU, Srbima u RS nudi da mu budu pešadija u jagmi za što veće parče kolača dejtonske mandatne teritorije. Najveće idolopoklonstvo i banjalučkih i sarajevskih elita je što nas oslanjanjem na hrvatske partnere čine jedinim mestom pod suncem gde se ti eliotovski šuplji ljudi slamnatih glava uopšte uzimaju zaozbiljno. Zar je Srpska dužna da od čistog računa pravi veresiju čuvajući leđa ,,konstitutivnosti” predstavnika iste one opcije, HDZ-a čiji je udar na konstitutivnost Srba u Hrvatskoj 1991. bio kazus beli? Politika evropskih sila i konjevodaca-podizvođača im prema pravoslavlju i islamu u BiH od Poćorekove jabuke razdora do danas bila je ona kisindžerova iz iračko-iranskog sukoba: neka se tamane tako da je što lakše izolovati i dotući onoga ko pretekne. Jedino je Zagreb, koji slavi pobedu nad nacionalnom manjinom dok pliva u ekstraprofitima evropskog tržišta, skinuo kajmak od razaranja Jugoslavije, pa mu istočniji južni Sloveni nikada neće biti išta više od opkopa oko avlije i bafer zone. Što Evropa dublje bude tonula u glib ukrajinskih stepa, to će njena vojna integracija biti srazmernija našoj ponovnoj dezintegraciji. Stoga jedino složna i samosvesna ,,straža na Savi” od politika koje mogu biti brana većinskoj populaciji BiH od reprize tuđmanističkih trikova i psiholoških operacija može zaista garantovati – mirnu Bosnu.
Sve u svemu, izlazna strategija osnovanja i potonja institucionalizacija Republike Srpske, kada su dejtonskim potpisima i druge strane razdvojile srpsku težnju ka legitimnim nacionalnim pravima od odgovornosti paljanskog vrha za ekstremistička divljanja, nisu i ne mogu biti vrhunski rezultati dvadesetog veka, u kom je povraćena kosovska kolevka državotvorne tradicije, a severna granica sa Ade Ciganlije pomerena na Julijske Alpe. Međutim, u brodolomu SFRJ pred srpskim pitanjem stajala su dva izvesno zlosutna epiloga. Prvi je bio tuđmanovski – pogrom pod NATO kišobranom koji zovemo Oluja, premda Palestinci za svoju Oluju kažu Nakba – Kataklizma, a ne Plan Dalet. Drugi, sofisticiraniji – što je šiba tananija, to je žešća tiranija, veli Ljubomir Simović – bili su DPS-ov raskolnički izborni inženjering radi izolacije srpskih građana drugog reda, kojima su potom kulturtregeri sintetičke, neokalajevske kulturne agende krojili prihvatljivu i politički korektnu meru identiteta. To što su Srbe u BiH, u možda najbezalternativnijem dobu u zadnjih osam decenija, mimoišla oba ova usuda, zasluga je takođe i umnosti i budnosti Ekmečićeve, za kakvima i sada, u vreme maglovitog multipolarnog raspleta, snažnije nego ikad pre tragamo.
