Piše: Ranko Rajković
Početkom februara 2025. godine magazin „Nedeljnik“ najavio je dopisivanje Miljenka Jergovića i Svetislava Basare. Da biste pročitali ono što će popularni književnici i kolumnisti napisati jedan drugome svake nedelje treba da kupite „Nedeljnik“ koji košta 300 dinara ili da se pretplatite na „Velike priče“ za 4,99 eura. Naslovi su besplatni. Pročitao sam prvi. „Kako je Momo Kapor postao nacionalista“. Draže bi mi bilo da saznam kako je Momo Kapor postao pisac jer smatram da je njegov odnos prema kulturi i stvaralaštvu bio mnogo dublji, kreativniji i plodotvorniji od njegovog odnosa prema naciji.
S obzirom da su dopisivanja postala dio pop-kulture, da su komercijalizovana i namijenjena širokim narodnim masama krenuću od pop-kulture. U pravu je Muharem Bazdulj kada kaže da se kroz pero Moma Kapora kod nas po prvi put osjetio dah pop-kulture. Zbog čega akteri sadašnje pop-kulture smještaju svog književnog pretka među nacionaliste. Zar nije mnogo važnije govoriti o djelu Moma Kapora nego o njegovom nacionalnom opredjeljenju osim ako se ne teži diskvalifikacijama po svaku cijenu.
Interesantna je i ona druga strana medalje o Momu Kaporu kao piscu. O njoj maltene niko nije pisao. Književno djelo Moma Kapora otkrio je zapadni a ne istočni dio nekadašnje nam zajedničke domovine. Uspon i književnu slavu Momo Kapor je pokupio u Hrvatskoj a ne u Srbiji. Mislim da je srpska književna scena tada bila nacionalno orijentisan zbog čega je potcijenila i još uvijek potcenjuje urbani duh Moma Kapora. Nasuprot srpskoj, hrvatska književna scena je tada objeručke prihvatila posebnost Moma Kapora. Smatram da je za to najzaslužniji Zlatko Crnković koji je osmislio koncepciju moderne biblioteke u Zagrebačkoj izdavačkoj kući “Znanje”.
Iza Zlatka Crnkovića ostala je impresivna bibliografija. Prevodio je s engleskog, ruskog, njemačkog i francuskog jezika kako klasike tako i moderne, savremene svjetske pisce što je u ondašnjoj Jugoslaviji bio i raritet i kuriozitet. Pretpostavljam da je upravo prevodilački rad i iskustvo književne savremenosti usmjerilo Zlatka Crnkovića ka književnom djelu Moma Kapora.
Zlatko Crnković je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u ediciji Znanje Hit objavio veći broj knjiga Moma Kapora. Po mom ličnom saznanju u to vrijeme u njegovoj prestižnoj ediciji iako preporučena svoje mjesto nije našla jedna izuzetno važna knjiga Danila Kiša. Iz kog razloga je Zlatku Crnkoviću književno aktuelniji, intrigantniji i privlačniji bio Momo Kapor od Danila Kiša možemo samo nagađati ali pritom nikako ne smijemo dovesti u pitanje kriterijume, jedinstvenost i visoki profesionalni nivo izdavačke kuće u kojoj je Crnković bio urednik.
U studentskim danima čitao sam neke od knjiga iz čuvene edicije Znanje- HIT, Znanje-ITD, Znanje- EVERGRIN. Jezik nije predstavljao nikakvu prepreku jer u to doba nije bilo novogovora u Hrvatskoj. Tada sam se prvi put i susreo više sa imenom autora nego sa sadržajima djela Moma Kapora. Crna Gora je bila na periferiji urbanosti. Ja sadašnji bih sebe ondašnjeg okarakterisao kao provincijalca, nekog nalik junaku iz romana “Provincijalac” Moma Kapora.
Da je pogrešno govoriti o djelu Moma Kapora kao lakoj književnosti upravo svjedoči izdavačka kuća “Znanje” koja je osamdesetih godina prošlog vijeka objavila sledeće knjige Moma Kapora:
“I druge priče” (1973), “Foliranti” (1974), “Beleške jedne Ane”(1975), “Provincijalac” (1976), “Ada” (1977), “Zoe” (1978), “Od sedam do tri” (1980), “Una” (1981) čime su se knjige Moma Kapora našle u društvu sa djelima Gabrijel Garsije Markesa, Milana Kundere, Džulijana Barnsa, Ričarda Baha, Italo Kalvina, Irving Šoa, Efraim Kišona… “Provincijalac” Moma Kapora je doživio pet izdanja a neke druge njegove knjige po dva izdanja.
Velikih počasti koje su tada ukazivane književniku Momu Kaporu postaćemo svjesni mnogo, mnogo kasnije. Ko je čitao beogradsku “Politiku” nedeljom mogao je prepoznati književni talenat Moma Kapora. Svoju poslednju priču u „Politici” Momo Kapor je objavio 25. januara 2008. Godine. Procijenite koliko je opasan i u čemu se ispoljavao njegov nacionalizam.
“U najotmenijem delu Pete avenije u Njujorku, nalazila se luksuzna knjižara „Ricoli”, obložena od patosa do tavanice tamnim mahagonijem i knjigama. Odlazio sam tamo sredinom sedamdesetih da prelistavam preskupe slikarske monografije, koje nisam mogao da kupim. U lavirintima polica s knjigama čovek je mogao da ostane po ceo dan da izbegne bljuzgavicu i fijukanje ledenih vetrova kroz tunele njujorških ulica i avenija. Sretao sam tamo mnoge čuvene ličnosti: pokojnu Orijanu Falači, na primer, koja je pušila (u to vreme to se još moglo u knjižarama) i nervozno prelistavala najnovija izdanja knjiga. Bila je zapanjena što sam ja zapanjen zato što sam je video. Felini je tu pored mene kupovao gomile Pavarotijevih ploča, takođe zaprepašćen da ga neko prepoznaje u gradu gde niko nikog ne gleda, niti zna. Ali neću da pišem o tome koga sam sve video tamo, već o „Politici” koja se prodavala na žičanoj gondoli na samom izlazu pokraj kase.
Na gondoli su se nalazili svi najvažniji svetski listovi i časopisi, prava raskoš štampe, boja i fine hartije. Bilo je tu engleskih listova štampanih na biblijskoj hartiji, šarenih italijanskih tabloida, raskošnih američkih njuz magazina i čudnih arapskih listova na ružičastoj hartiji. „Politika” se nalazila na samom dnu gondole tako da se retki kupac (a to sam uglavnom bio ja) morao sagnuti da je pronađe i uzme što je ličilo na duboki poklon ovom našem starom listu. U masi šarenila i luksuza, ona je delovala sumorno i tužno, štampana na sirotinjskom žućkastom papiru bez ijedne boje sa dobro poznatim starinskim zaglavljem na ćirilici – jednom rečju, ličila je na Srbiju i Beograd, na naš sumorni život, oskudicu i bedu, a bila je stara dva dana. Dok sam ja plaćao dva dolara, kasirka me je takođe gledala sa sažaljenjem; dolazio sam iz zemlje u kojoj se piše nekim čudnim nerazumljivim pismom i gde se listovi štampaju na tako bednoj hartiji.
Uzbuđen što je imam u džepu, odlazio sam peške do studija u Spring stritu u Sohou, jedva čekajući da stignem da je pročitam i da vidim šta kod kuće ima novo. I gle, usred ovog Vavilona, usred džinovskih oblakodera od stakla i metala, u centru sveta, sedim za stolom i jedem gulaš čitajući presavijenu „Politiku” prislonjenu na veknu hleba i sve izbija iz njenih stranica, i čuburska dvorišta zavejana snegom sa zamrznutom česmom na sredini i olupane fasade kuća niz čije krovove vise ledenice; čitav naš život od koga ne možemo pobeći čak ni s druge strane okeana…
I zajedno sa mnom „Politiku” čita i moj deda, uz petrolejsku lampu, i moj pokojni otac na kuhinjskoj mušemi pored uredno složenih cigareta sarajevske „Morave”, šibica, muštikle i izlizane futrole za naočare; čitamo je generacijama, a ponekad, u mladosti i oskudici, ona se pretvara u jedini stolnjak na kome stoji tek otvorena sardina, so i paradajz, dva mlada luka i boca crnog vina. U nju na Kalenića pijaci prodavačice zamotavaju poljsko cveće.
„Politika” je mnogo više od novina, ona je verni pratilac našeg života.” (Momo Kapor)
List “Politika” kao i politika uopšte na ovim Balkanskim prostorima bile su u jednakoj mjeri pratioci i naših života i života Moma Kapora. Da li nas to čini nacionalistima?
