Piše: Kreg Mari
Trenutno evropskim neoliberalnim „razmišljanjem“ dominira jedna logička zabluda, koja glasi:
„Hitler je imao neograničene teritorijalne ambicije i nakon aneksije Sudeta krenuo je u osvajanje čitave Evrope. Stoga, Putin ima neograničene teritorijalne ambicije i nakon aneksije istočne Ukrajine pokušaće da osvoji čitavu Evropu.“
Ova pogrešna argumentacija ne nudi nikakav dokaz da Putin zaista ima dalje teritorijalne pretenzije. Kao argument za navodnu Putinovu pretnju Ujedinjenom Kraljevstvu, premijer Kir Starmer poziva se na slučaj „novičoka“ u Solsberiju – verovatno najsmješniju propagandnu podvalu u istoriji.
Ali čak i da ste dovoljno naivni da povjerujete zvaničnoj verziji događaja u Solsberiju, da li bi pokušaj atentata na dvostrukog agenta zaista mogao biti dokaz da Putin želi da započne Treći svjetski rat ili da napadne Ujedinjeno Kraljevstvo?
Hitler svoje teritorijalne ambicije nije krio. Njegova težnja ka „životnom prostoru“ i, što je još važnije, njegovo uvjerenje da su Nijemci superiorna rasa koja treba da vlada „nižim“ narodima, bili su jasno izraženi i u njegovim govorima i u štampi.
Jednostavno ne postoje dokazi da Putin ima široko zasnovane teritorijalne ambicije. On ne slijedi pomahnitalu nacističku ideologiju koja teži osvajanju – niti, u tom smislu, marksističku ideologiju koja nastoji da sruši uspostavljeni svjetski poredak.
Ekonomski projekat usmjerenog povezivanja u okviru BRIKS-a nije osmišljen radi nametanja potpuno drugačijeg ekonomskog sistema, već radi uravnoteženja moći i protoka kapitala unutar postojećeg sistema – ili, u najvećoj mjeri, radi stvaranja paralelnog sistema koji nije podređen interesima Sjedinjenih Država.
Ni kraj kapitalizma ni teritorijalno širenje nisu dio projekta BRIKS-a.
Jednostavno nema dokaza da Putin ima teritorijalne pretenzije izvan Ukrajine i malih enklava Južne Osetije i Abhazije. Potpuno je ispravno okarakterisati Putinovu teritorijalnu ekspanziju tokom dvije decenije kao ograničenu na reintegraciju ugroženih rusofonih manjinskih regiona u bivšim sovjetskim državama.
Teško mi je da shvatim da je vrijedno svetskog rata i beskrajnog stradanja samo zato što se raspravlja o tome ko treba da bude gradonačelnik etnički ruskog i ruskojezičnog grada Luganska.
Tvrdnja da se Putin sprema da napadne Poljsku ili Finsku je potpuna besmislica. Ideja da ruska vojska, koja se muči da pokori malu i korumpiranu, mada zapadom podržanu, Ukrajinu, ima kapacitet da napadne samu Zapadnu Evropu je očigledno neizvodljiva.
Unutrašnje stanje ljudskih prava u Putinovoj Rusiji je loše, ali je u ovom trenutku čak i blago bolje od onog u Ukrajini predsjednika Volodimira Zelenskog. Na primjer, opozicione stranke u Rusiji barem imaju mogućnost da učestvuju na izborima, iako uz ogromne prepreke, dok su u Ukrajini potpuno zabranjene.
Još manje uvjerljivi su argumenti da političke aktivnosti Rusije u trećim zemljama zahtijevaju drastično povećanje zapadnog naoružavanja u pripremi za rat sa Rusijom. Gola istina je da se zapadne sile miješaju u poslove drugih zemalja daleko više nego Rusija, kroz ogromno finansiranje NVO-a, novinara i političara, pri čemu je dobar dio tog uticaja otvoren, ali je jedan dio i prikriven.
I sam sam nekada radio na tome kao britanski diplomata. Otkrića iz dokumenata USAID-a ili curenja informacija iz „Integrity Initiative“ pružaju javnosti mali uvid u ovaj svijet.
Da, Rusija to radi takođe, ali u daleko manjem obimu. Tvrditi da ovakva ruska aktivnost predstavlja dokaz o namjeri za osvajanjem ili opravdanje za rat toliko je plitak argument da je teško povjerovati u iskrenost onih koji ga promovišu.
Takođe sam čuo da se ruska vojna intervencija u Siriji navodi kao dokaz da Putin ima planove za osvajanje svijeta.
Ruska intervencija u Siriji privremeno je spriječila njeno uništenje od strane Zapada, na isti način na koji su Irak i Libija uništeni zapadnim intervencijama. Rusija je zaustavila dolazak na vlast pomahnitalih islamističkih terorista i masakr manjinskih zajednica u Siriji. Ti užasi se sada ponovo odvijaju, djelimično zbog slabljenja Rusije izazvanog ratom u Ukrajini.
Za zemlje koje su razorile Irak, Avganistan i Libiju da sada tvrde kako ruska intervencija u Siriji dokazuje da je Putin zao – to je vrhunac licemjerja. Sjedinjene Države već više od decenije vojno okupiraju četvrtinu Sirije i sistematski kradu gotovo svu njenu naftu.
Optuživati Rusiju u ovom kontekstu nema nikakvog smisla.
Još je čudnije što se ta ista „logika“ ne primjenjuje na Benjamina Netanijahua. Neoliberali (neokonzervativci) ne tvrde da njegove aneksije Gaze, Zapadne obale i južnog Libana ukazuju na dalje teritorijalne pretenzije. Naprotiv, oni čak ni ne primjećuju Netanijahuovu agresiju – ili je prikazuju kao „odbrambenu“, što je upravo isti argument koji Putin daleko uvjerljivije iznosi u slučaju Ukrajine, ali koji neoliberali (neokonzervativci) tamo potpuno odbacuju.
Privrede zapadnoevropskih zemalja postepeno se preusmjeravaju na ratni režim, a na čelu tog procesa stoji potpuno transformisana Evropska unija. Oni koji sa oduševljenjem podržavaju genocid u Gazi, a istovremeno vode EU, sada kanališu svoj atavistički, nasljedni antagonizam prema Rusiji.
Spoljna politika EU vođena je predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen (Njemačka) i potpredsjednicom Kajom Kalas (Estonija). Fanatična rusofobija koju one šire, kao i njihova neskrivena želja da eskaliraju rat u Ukrajini, neizbježno podsjeća Ruse da dolaze iz država koje su nekada bile fanatično nacističke.
Rusima ovo sve veoma liči na 1941. godinu. Dok je Evropa obuzeta sveobuhvatnom antiruskom propagandom, pozadina Trampovog pokušaja da posreduje u mirovnim pregovorima ostaje nestabilna, a Rusija s razlogom pristupa svemu s oprezom.
Velika Britanija nastavlja da igra najdestruktivniju ulogu. Oni su poslali Džonatana Pauela iz „Morgan Stenlija“ da savjetuje Zelenskog o mirovnim pregovorima. Kao nekadašnji šef kabineta premijera Tonija Blera, Pauel je odigrao ključnu ulogu u nezakonitoj invaziji na Irak.
Gdje god postoji rat i mogućnost zarade na ratu, tu će se naći isti oni koji na ratovima parazitiraju. Oni koji su učestvovali u pokretanju invazije na Irak trebalo bi da budu isključeni iz javnog života. Umjesto toga, Pauel je sada britanski savjetnik za nacionalnu bezbjednost.
Nisam pristalica Putina. Na primjer, količina sile upotrebljena za gušenje legitimne čečenske težnje ka samoopredjeljenju bila je nesrazmjerna. Takođe, naivno je vjerovati da se do pozicije lidera KGB-a može doći kao blag i popustljiv čovjek.
Ali Putin nije Hitler. Samo kroz prizmu zaslepljenog patriotizma on može izgledati kao gori čovjek od zapadnih lidera, koji su iza brojnih invazija i masovnih pogibija širom svijeta, a koji sada žele da produže rat sa Rusijom.
Ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu, vlada Kira Starmera aktivno radi na produžavanju rata i zalaže se za ogromno povećanje vojne potrošnje – što uvijek donosi provizije, buduća direktorska mjesta u kompanijama i konsultantske ugovore za političare. Da bi finansirali ovo ratno huškanje, Nova laburistička partija smanjuje troškove za bolesne, osobe s invaliditetom i penzionere u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i pomoć gladnima širom svijeta.
Grupa Labour Friends of Israel (Laburistički prijatelji Izraela) objavila je fotografiju Starmera kako se sastaje s izraelskim predsjednikom Isakom Hercogom – šest mjeseci nakon što je Međunarodni sud pravde u svojoj preliminarnoj presudi citirao Hercogovu izjavu kao dokaz o namjeri genocida.
Vlada Kira Starmera dobila je glasove 31 odsto onih koji su uopšte izašli na izbore, odnosno podršku svega 17 odsto odrasle populacije. Ona sprovodi sistemski pravni progon vodećih britanskih pristalica palestinskog pokreta i aktivno saučestvuje u genocidu u Gazi.
Ne vidim nikakvu moralnu superiornost ovdje.
Kreg Mari je pisac, novinar i aktivista za ljudska prava. Bio je britanski ambasador u Uzbekistanu od avgusta 2002. do oktobra 2004. i rektor Univerziteta u Dandiju od 2007. do 2010.
Izvor: CraigMurray.org.uk
