Piše: Ranko Rajković
Dvojicu velikih Engleza pjesnika i dramatičara Viljema Šekspira i slikara Vilijema Tarnera dijeli razdoblje od skoro dva vijeka. Dvojicu velikih Srba (u geografskom smislu Crnogoraca) pjesnika i dramatičara Petra Petrovića Njegoša i slikara Petra Lubardu dijeli manje od jednog vijeka. Evo nekoliko opaski o imenjacima, o dva velika Viljema i o dva velika Petra, i o načinima na koji se pristupa njihovim djelima.
Ne znam da li su uopšte i u kojoj mogućoj mjeri engleski kritičari povezivali djelo slikara Vilijema Tarnera sa djelom dramatičara Viljema Šekspira. Nevažno mi je da li su Šekspirova poezija i drame inspirisale Tarnera. Ne marim da li su kritičari razmišljali o koincidenciji da se Vilijem Tarner rodio 23. aprila a Viljem Šekspir umro 23. aprila 159 godina ranije. Evidentno je da su kod Njegoša i Lubarde izostale vidljivije numerološke veze. Zanima me iz kog su se razloga pojačale one druge, aluzivne veze između pjesnika dramatičara iz 19. vijeka i slikara iz 20. vijeka.
Vi koji ovo čitate svjedoci ste zajedno sa mnom da se u Crnoj Gori prečesto povezuje djelo slikara Petra Lubarde sa djelom pjesnika i vladike Petra Prvog Petrovića Njegoša .
Da li su Englezi nešto ispustili ili smo mi u nečemu baš pretjerali pitanje je sad.
Kako je i koliko engleski pjesnik i dramaturg Viljem Šekspir mogao svojim djelom uticati na engleskog slikara Vilijema Tarnera? Da li je ovo smisleno pitanje za Engleze?
Kako je i koliko pjesnik, književnik i filozof Petar Petrović Njegoš uticao na slikara Petra Lubardu? Bez sumnje da je ovo izuzetno podsticajno pitanje koje inspiriše mnogobrojne kritičare, književnike, filozofe u Crnoj Gori.
Hibridni spoj likovnosti Petra Lubarde i književnosti Petra Petrovića Njegoša produktivno djeluje na naše stvaraoce koji svoj filozofsko-poetsko-likovni senzibilitet projektuju na crnogorsko tle olako spajajući one pršljenove koje je Mandeljštan opjevao stihovima :
“Zveri moja, veku moj lepi,
Ko će ti pogledati u oči,
I svojom krvlju ko će moći
Pršljene dvaju stoleća da zalepi?”
U ovoj priči krv će ustupiti mjesto paleti i kistu slikara s jedne strane i mastionici i peru pjesnika s druge strane. Proces stvaranja djela prepustićemo duboko intimnom osluškivanju sopstvenog umjetničkog bila u svom vijeku, životnom i društvenom.
Smatram da su, na primjer, teze o međuuticajima, ljepote i svjetlosti, estetike i etike, spiritualnosti i unutrašnjih slojeva poezije i slikarstva neuspješna i koncepcija i konekcija. Uzaludno je na taj način čitaocima sugerisati podudarnosti i balanse između dva različite jezika, likovnog i književnog.
Teško je pobrojiti a kamoli analizirati koliko je i kakvih sve tekstova izniklo na povezivanju različitih umjetničkih vibracija ili u ovom konkretnom slučaju plodotvornih “dijaloga” koje su na crnogorskom kršu vodili pjesnik Petar Petrović Njegoš i slikar Petar Lubarda.
Nemam ništa protiv izvora inspiracije ali imam potrebu da skrenem pažnju samo na jednu stvar.
Jezik likovnosti je različit od jezika književnosti. Kao takve nije ih uputno spajati i preplitati u neposrednim paralelama. Pogotovo to ne treba raditi u predugim tekstovima gdje se pokušavaju izvesti dokazi o prožetostima genija i stvaralačkih puteva Njegoša i Lubarde.
Vjerujem da kod Engleza nema dugih filozofskih traktata i usporedbi scena iz Šekspirove “Oluje” sa Tarnerovim slikama olujnog mora.
Nasuprot njima kod nas u Crnoj Gori takve vrste usporedbi (Njegoša i Lubarde) postale su neizostavno pravilo. Pogledajte samo koliko li je samo naših intelektualaca, kulturologa, filozofa, književnika, kritičara, univerzitetskih profesora, (pridodajte im kakve god epitete želite) u poslednje vrijeme povezivalo Njegoša i Lubardu.
Njegoševo djelo se uglavnom pripisuje dubokoj filozofiji i tragici vremena . Doživjelo je da ga danas u Crnoj Gori napadaju i brane iz različitih nacionalno-vjerskih uglova i perspektiva. Lubardino djelo je takva čaša žuči mimoišla.
Neobično je da se pojavljuju renomirani autori koji Njegoševo djelo povezuju i kombinuju sa dramatičnošću prisutnoj vijek kasnije na Lubardinim slikama. Iako se radi o potpuno drugačijem društvenom kontekstu, okolnostima i duhu vremena u kome se formiralo Lubardino slikarstvo takvih povezivanja je sve više.
Mnogobrojni proučavaoci Lubarde i Njegoša nikako da prihvate postojanje dva posve različita jezika, jezika književnosti i jezika likovnosti. Prvome jeziku su podređena djela Petra Petrovića Njegoša, drugome jeziku djela Petra Lubarde. U prvom slučaju možemo govoriti o literarno-filozofskom u drugom slučaju o vizuelnom aspektu.
Nedavno su novine “Vijesti” u svom kulturnom dodatku, čitav mjesec dana, u 4 nastavka objavljivale epopeju o Lubardi i Njegošu pod nehronološkim naslovom “Lubarda i Njegoš”. U nastavcima su se nejasno i na zbunjujući način miješala dva aspekta, likovni i književni.
Ponekad mi se čini da se vrli reprezenti i tumači crnogorskog kulturnog nasleđa ponašaju kao korisnici platforme za brzu porudžbinu. Dva jezika stapaju u jednu porudžbinu.
Tražiš, nađeš, platiš preko neta – Klik, Bum, Tras, Ananas… Njegoš i Lubarda zajedno u razglas!
I tako dobijamo na stotine i stotine zbrkanih, aluzivnih i metaforičnih stranica.
Potpisane su od strane desetina i desetina autora inspirisanih ličnim doživljajima onoga što bi se moglo kulturom i umjetnošću nazvati pod uslovom da se radi o kompetentno razrađenim temama. Kada to izostane, kada se pomiješaju prostori, vremena, jezici, alati eto dugih unutrašnjih monologa koji čitaoce samo zamaraju. A čitaoci su rijetke zvjerke. Gledaoci, posmatrači, odnosno poklonici vizuelnih umjetnosti takođe su dragocjena vrsta. Ne treba opterećivati i zbunjivati ni jedne ni druge.
