Jedna od glavnih karakteristika društvene dekadencije nije samo količina gluposti izrečene u javnoj sferi, već i karakter jezičkog instrumentarija kojima se ta glupost saopštava, a to je prevashodno djelomično ili potpuno razdvajanje pojmova od njihovog značenja. Tako je, u susret 13. julu, u Vladinom domu na Cetinju u organizaciji predsjednika Crne Gore, Jakova Milatovića i neformalne grupe crnogorskih intelektualaca po imenu Stega održan skup pod nazivom „Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma“. Sam naslov skupa znači i svašta i ništa. Ako govorimo o istorijskom revizionizmu, najprije bi smo morali biti upućeni o kojem tačno od istorijskih revizionizama se radi, odnosno na koje istorijsko razdoblje se pomenuti revizionizam odnosi. Potom bi bilo korisno da znamo na koji „evropski antifašizam“ se predsjednik i organizatori skupa pozivaju, s obzirom da načelni i konsenzualni kritički odnos naspram fašizma u današnjoj Evropi ne isključuje podršku blatantnom iskrivljivanju istorijskih činjenica o razdoblju Drugog svjetskog rata, od Viljnusa, preko Kijeva do Zagreba, Beograda i Podgorice. Čovjek koji na umu ima ove činjenice ne može da se ne složi sa Milatovićem kada kaže da pokušaje revizionizma doživljava „kao napad na ono što bi danas trebali da budemo, vođeni idealima predaka za koje su sloboda i jednakost bili mnogo vrjedniji od sopstvenih života“ i da ti pokušaji „za glavni cilj nemaju reviziju već usvojenih istoriografskih zaključaka, već promjenu sistema vrijednosti na kome temeljimo svoju sadašnjost i budućnost.“
Međutim, kada se takve riječi izreknu u prisustvu Đukanovićevih ideoloških komesara Branislava Radulovića i Slobodana Backovića, to je, bez ikakvog pretjerivanja, isto kada bi ste otvorenu zabrinutost zbog rastućeg antisemitizma u društvu izrekli u okviru konferencije negatora Holokausta.
Ako Jakov Milatović zaista strahuje zbog sve izraženijeg istorijskog revizionizma, onda takvu vrstu zabrinutosti teško da može dijeliti sa ljudima čiji je zadatak bio i ostao sistematsko-diletantska distorzija činjenica o cjelokupnoj istoriji Crne Gore, od 7. vijeka do uloge vlastitog establišmenta u ratovima za jugoslovenska naslijeđa devedesetih godina prošlog vijeka, koji su, prema tome, svojevremeno dali krila svim oblicima histeričnog desničarskog revizionizma perioda NOB-a. Je li moguće da Milatović skup koji sebe naziva Stega, po prvom crnogorskom zakoniku (Stega crnogorska i brdska iz 1796.) nije podsjetio na njegov treći član, koji glasi ovako:
Ot dnevi današnjega i unapried ako bi se naša koji Crnogorac, oli koje selo, ali pleme, ili koja nahija, da bude izdajnik javnijem ili potajnijem načinom, takvoga svi jedinoglasno predaemo vječnome prokletstvu kako Judu predatelja Gospodnja i kako zločestivago Vuka Brankovića, koji izdade Srblje na Kosovo i vječnu mrzost i prokletstvo ot naroda na sebe privleče i ot milosti božje otpade, i takvoga brackoga i hristijanskoga krvnika i izdajnika, koji bi se naša, ne samo što vječnome prokletstvu predasmo i rekosmo da ga bude anatema i da jest pred Bogom sigo svjeta i buduščago odgovornik za sve što bi zla i prievarom i izdajom učinio, nego i krv naša na njega i na čada njegova ot zemlji na nebo, jako že Avala da vo pijet i da ostanet kako krov Hrista spasitelja našego narod Jevrejski.
Predsjednik Crne Gore bi kao najodgovorniji građanin trebao biti dužan da odgovori na sljedeća pitanja: A li je također istorijski revizionizam negirati – i u skladu s takvim negiranjem, kreirati državnu i kulturnu politiku – da je Crna Gora nastala na srpskoj državotvornoj misli i tradiciji i koji su razlozi sistemske redukcije te činjenice? Zbog čega grupa intelektuaca oko Stege ovakav blatantni revizionizam vezuje za antifašističke tekovine NOB-a iz Drugog svjetskog rata i od njih kreira nepostojeći ideološki kontinuitet? Da li se takvim revizionizmom zapravo pomaže sličnim revizionistima NOB-a zbog čijeg je djelovanja predsjednik Crne Gore opravdano zabirnut?
Vuk Bačanović: Rizik menadžment velikog župana
Zar predsjednik Crne Gore kojeg su izabrali ljudi kojima je bilo preko glave DPS-ovog i Đukanovićevog divljačkog revizionizma i zavađanja dva oka u glavi ne bi morao daleko složenije promišljati o tekućim procesima u Crnoj Gori, kako bi ona od banana protektorata koji za sitan groš gazi po svom dostojanstvu konačno postala zrelo društvo?
Ili će se i dalje sve svoditi na sitno politikanstvo?
„Mauzolej na Lovćenu je simbol crnogorske slobode i emancipacije, tako ga je i Veljko Milatović najavio prilikom otvaranja 1974. godine – Lovćen nije hododarje!“, uzvikuje u duhu učesnika savjeta Milatovića mlađeg, to jest navodnom antirevizionističkom duhu istoričar Boban Batrićević, uz pokušaj duhovite opaske da je Njegoševa kapela za one koji priželjkuju njen povratak jedno te isto što i poster Pamele Anderson. Istina, radi se o reakciji na ishitrenu izjavu Andrije Mandića, ali zašto bi jedno zrelo društvo imalo problem sa obnovom jednog crnogorskog istorijskog zdanja? Istorijske činjenice, ako ih se sagledava bez prvobitnog tretmana u ministarstvu istine Milatovića starijeg, kažu da je Njegoš Crnu Goru, u skladu sa Stegom svoga Strica Petra Prvog, doživljavao kao preživjelu česticu srpske države koja oko sebe mora da okuplja ostale, još uvijek kolonizovane srpske zemlje i da je razdvajanja Njegoša od tih činjenica zapravo akt istorijskog revizionizma Veljka Milatovića, uz pomoć naručenih pseudoistorijskih pamfleta Špira Kulišića, Vojislava Nikčevića, Radoslava Rotkovića.
Ako već govorimo o istorijskom revizionizmu kao fenomenu, onda moramo konstatovati da se on u Crnoj Gori pojavio prije od DPS-ovih Devedesetih, štoviše da predstavlja jedan od simptoma nacional-šovinističke dezintegracije jugoslovenskog socijalizma i ideološku pripremu raspada Jugoslavije.
U tom smislu stegovanje Jakova Milatovića nije mnogo drugačiji fenomen kolonijalne bizarnosti od cirkuskog saborovanja Aleksandra Vučića. Jer da nije tako, crnogorsko društvo bi bilo imuno na bilo kakvu stvarnu ili izmišljenu provokaciju iz Beograda. Jer kada Milatovićevo društvo iz Stege organizuje masovnu medijsku histeriju zbog Njegoševe kapele ili bilo kojeg drugog sličnog povoda, onda se to ne događa zbog toga što je Andrija Mandić naročito mudar ili provokativan, već zbog toga što oni kao revzionisti i redukcionisti istorijskih činjenica nemaju dovoljno hrabrosti i zrelosti da se suoče sa pitanjem od velike važnosti za crnogorsko društvo. Nažalost, predsjednik bez dovoljno zrelosti i hrabrosti takvu agoniju samo dodatno produbljuje, iako je izabran da je okonča.
