Piše: Vuk Bačanović
Kretenizam u javnoj sferi. Definitivno se radi o naslovu knjige koju sam se sebi samome obavezao da ću je jednom napisati. Da hartija i tastatura mogu sve istrpiti nije nikakva novost. Međutim, nekada su u tom trpljenju postojali kriteriji. Nije isto bilo napisati grafit na zidu, novinski članak, ili knjigu. Štoviše, i u kategorijama zidova, novina i ukoričenim sadržajima je postojala gradacija, ponajviše na osnovu toga jesu li, ili u kojoj mjeri bazirani na utvrdivim i dokazivim činjenicama, a u kojoj mjeri na uopštavanju i baljezganju.
U međuvremenu je sve izraženija potreba za ignorisanjem činjenica u svrhu političke manipulacije dala na cijeni uopštavanju i baljezganju. Isprva se, doduše, moralo voditi računa da iz gomile uopštavanja i baljezganja ponegdje izviruje i neka utemeljena istina, a onda se i takvoj praksi zagubio trag. Zbog toga često dobijam savjete da se ne treba osvrtati na pisanja i izjave ljudi kao što su Andrej Nikolaidis, Dragan Bursać, Darko Šuković, Boban Batrićević i njima sličnih ličnosti, bez obzira rade li za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, sarajevske vladajuće strukture ili ostatke Đukanovićevog režima. Ovdje se ne radi o osvrtanju na konkretne ličnosti koje bi bez potražnje za uopštavanjem i baljezganjem mogle pisati isključivo u zidnim novinama nekog senatorijuma za liječenje od logoreje, budući da većina onoga što su napisali ne vrijedi ni koliko ostaci plastike pokvarene tastature.
Međutim, ono što se ne može osporiti je da je njihovo baljezganje izvanredno interesantan antropološki i politički fenomen, ne samo zbog toga jer predstavlja takmičenje u pisanju tekstova bez i jedne činjenice, već i dvostruke korisnosti: za onoga ko ih plaća i onoga koga tobože napadaju. Na isti način na koji je Dragan Bursać šampionski pandan provincijskim desničarskim piskaralima koja cijeli život izračunavaju kada će nastupiti sukob civilizacija i smak svijeta, a Šukovićeve i Batrićevićeve paškvile samo blijedi odraz šešeljevske metodologije istorijskog istraživanja, Nikolaidis obavlja posao bota Aleksandra Vučića za Crnu Goru i region. Osvrnimo se ukratko na pasus iz jednog od njegovih posljednjih tekstova:
Pogledajte šta je tip (Vučić op.a.) uspio: da mu Vašington dozvoli da preuzme Crnu Goru, da preko Dodika do neviđenih razmjera zaoštri situaciju u Bosni, a da im zauzvrat nije dao ništa. Niti će im dati. Niti oko Kosova, niti oko ulaska Srbije u NATO i EU. Čak im nije dao ni litijum koji im je obećao. Ništa. A na korak je od kompletiranja Srpskog sveta. Vučić je obrnuo igricu koju zapad tradicionalno igra sa ovim regionom: onu sa štapom i šargarepom. Aleksandar Vučić nema batinu. Ali ima šargarepu. Zapad se ponaša kao magarac koji kao da je pobjegao iz gladi slijepo gazi za tom šargarepom.
Dakle da rezimiramo: Vučić ne samo da je gospodar Srbije, Srpske i Crne Gore, „Aleksandar komandant“ iz patetičnih režimskih pjesmuljaka, ne samo da „nije dao Kosovo“ i mršnuo Rio Tinto, ne samo da je u svijetu poniženih evropskih kolonija u kojem pred Amerikom drhte i Njemačka i Francuska, suvereni vladar i državnik, već pred njim u stavu mirno stoji cijeli zapadni svijet gladan srpske šargarepe. Mora se priznati da ovakva vrsta divljenja od strane DPS-ovskih piskarala rijetko iskazivana i prema Milu Đukanoviću.
Malo je prostora u ovom kratkom članku da bi se poslovično neobrazovanog i neobavještenog Nikolaidisa upućivalo na pregršt fakata o ekonomskoj i političkoj kolonijalnoj podređenosti Srbije, ali ono što se mora konstatovati je da se ovakvi panegirici predsjedniku Srbije više ne mogu pročitati ni u Informeru, Alou i drugim službaškim medijskim proizvodima za brutalno zajebavanje sirotinje. Jedino što je Vučić, uslovno rečeno, uspio, jeste da njegovi tobožnji kritičari za male pare i ili potpuno besplatno rade za njega, dokazujući tako svakome ko pisanje na nivou lošeg grafiterstva ne uzima za ozbiljno, da su dio jedne te iste agende.
U tom smislu, kretenizam u javnoj sferi kao antropološki fenomen i svojevrsni spisateljski žanr, nije samo odraz blatantnog neznanja svojih predstavnika, već i jedna od osnovnih karakteristika kolonijalne uprave u okviru koje svi i tobožnja vlast i tobožnja opozicija i kritičar i kritikovani bespogovorno služe okupatoru. Hrpa je to smetljišta na koju se -istina- bezvrijedno osvrtati da nema funkciju koju ima.
