Piše: Elis Bektaš
penjući se ka basilijama trudio sam se ostaviti utisak zrelijeg no što sam odista bio
tom se nastojanju ne treba baš silovito podsmjehivati barem stoga što sam bio sam i što izuzev mog priznanja ne postoje drugi dokazi o njemu
negdje na polovini uspona zaustavio sam još uvijek žustar korak i stao zuriti u krivudavu liniju koja je izmilila na kamenitu stazu pa se na njoj pridigla gledajući me pravo u oči
riječ zmija suviše je svačija da bi se njome moglo opisati to čudno i duguljasto biće tamnosvjetlucave kože
bio je to poskok i to ne običan već ćeralica koja ne odustaje od gonjenja plijena kao njeni srodnici
ali zaustaviće je sunčev bljesak koji joj na oči položi bjeličastu maglu od koje ćeralica obnevidi
čisto humsko nebo dopuštalo je takav uzmak koji ne bi bio nečastan čak ni za mladića prepunog želje da svijetu pokaže vlastitu drčnost
no podne je već uveliko bilo prošlo pa bi pomoć sunca podrazumijevala odustajanje od cilja
da ne uljepšavam bio bi to bijeg natrag ka stocu
zato sam iza pojasa izvadio pištolj što sam ga krišom uzeo iz rođakove sobe i smireno obavio niz prostih radnji od ubacivanja metka u ležište pa do nišanjenja
ćeralica me je i dalje gledala pravo u oči
povukao sam okidač i pogodio je u vrat mada je laiku teško odrediti šta je na zmijskom tijelu vrat
ćeralici se tijelo zgrči od udarca kuršuma a koža joj u trenu postade zagasita
nestao je i pogled
prišao sam svom prvom trofeju ali na kamenitoj stazi bio je samo prostrijeljen svlak
prije svega nisam bio opijen niti je sunce bilo toliko snažno da bih dobio sunčanicu od koje me je još tada čuvao kačket sličan ovome što ga i danas nosim
nijedna zmija ne može tako hitro odbaciti košuljicu i šmugnuti pogotovo ako je primila precizan pogodak devetmilimetarskog zrna
a sam svlak ne može ispuzati iz guštara na stazu i zuriti nekome u oči
da nisam odgajan u najboljoj tradiciji racionalizma i materijalizma vjerovatno ne bih samo produžio uspon ka basilijama
došao sam do njegove kuće stopljene sa golemom stijenom i srdačno nazvao dobar dan
to dobar dan zvučalo je smiješno dok je nestajalo u odrini
tek što sam se okrijepio polovinom sočnog ljutunca stigla je i džezva
prva u nizu onih koje će biti popijene do narednog jutra
razgovarali smo o mnogo čemu
on već vičan načinu na koji valja izbjeći suvišne riječi i misli
ja onako kako razgovara mladić kojem samouvjerenost priječi da ijednu svoju riječ smatra suvišnom
te noći sam počeo učiti o suvišnim mislima i riječima
na kraju sam još samo pitanja postavljao
na nevelikom prozoru usječenom u debeli zid praskozorje je oslikalo nekolko plavičastih i jedno zelenkasto brdo te precizno i dvaput izmjereno i jednom odsječeno nebo te cestu koja je načas nalikovala na moj prvi trofej
cesta mi ipak nije zurila u oči pa se pištolja za pojasom nisam ni sjetio
tada sam rekao
pa ovaj je prozor veći od čitavog svijeta
on na moje riječi skoro poskoči od radosti pa mi reče kroz osmijeh
ti znaš da se u mojoj kući ne pije ali pripremio sam izvrsnu lozovaču za tebe
ipak moraš znati da si se mogao vratiti dolje ne probavši je
da nisi odbacio suvišnost tada ne bi mogao izgovoriti ništa smisleno i istinito i ja bih sada pravio novu kafu da je ispijemo prije tvog odlaska
od tada je prošlo skoro četrdeset godina i ja još se još uvijek trudim ostaviti utisak zrelijeg no što odista jesam
vidio sam još nekoliko prozora većih od svijeta i naučio zuriti drugome u oči
ali nikada nisam saznao ko se razgolitio preda mnom na kamenitoj stazi koja vodi u basilije
i nikada više nisam pucao u neku životinju
