Piše: Elis Bektaš
Aleksandar Vučić na vlast je došao prije četrnaest godina, na čelu pokreta. Taj pokret sa vlasti odlazi kao režim, možda i najkorumpiraniji u čitavoj Evropi. Nema više svrhe baviti se samim Aleksandrom Vučićem i šteti koju je on, sa svojom režimskom hobotnicom, nanio Srbiji, ali i okolnim zemljama. Time treba da se bave nadležna tužilaštva i sudovi.
Nema svrhe ni upuštati se u rasprave sa zaluđenim Vučićevim adorantima i njihovom sitnosopstveničkom argumentacijom. Do re mi… putevi, zgrade… fa fa la… vrtići, bolnice… si mi ti… plate, penzije… fa la ti… Veoma brzo će postati jasno da je ono, što je režim predstavljao kao ekonomsku stabilnost i napredak, u stvari samo mizerna nadoknada za prepuštanje Srbije u kandže korporatokratije i za podrivanje pravnih temelja države, te za uspostavljanje modela selektivne pravde u kom su miljenici i zaslužnici bili nedodirljivi.
No, i te kako ima svrhe prisjetiti se kako je i zašto Vučić došao na vlast. Razočarana heterogenom postmiloševićevskom vlašću, koju su razjedali unutrašnji antagonizmi i koja se nije pokazala doraslom poslu građenja jedne nove i emancipovane Srbije, već se zadovoljavala kozmetičkim krpljenjem ožiljaka devedesetih, Srbija je tu vlast kaznila svojom izbornom voljom.
To bi bio pravičan ishod da je Srbija odabrala nešto bolje. Avaj, nasjela je na prevaru umivene radikalštine u režiji stranih centara moći i tu je svoju zabludu platila sa četrnaest izgubljenih godina, bespovratno izgubljenim nacionalnim dobrima i upropaštenim prostorom javne riječi. A uz to i gubljenjem opozicione političke misli, jer se opozicija tokom tih četrnaest godina pokazala kao poslušna sluškinja Vučićevog režima. Uostalom, ne treba zaboraviti da su neki od istaknutih učesnika i simpatizera postmiloševićevske vlasti, poput Šutanovca, Krstića, Azdejkovića… hitro poput kalemegdanskih vjeverica odskakutali u Vučićevo naručje.
Trebalo je da stasa jedan novi naraštaj, koji je uspio da razvije iznenađujuće funkcionalan, realističan i pragmatičan pogled na stvarnost, pa da se zaljulja i sruši režim, jer starije generacije još uvijek tavore u jednom hibridnom stanju političke svijesti, oblikovanom nimalo blagorodnim istorijskim vektorima, među kojima su nekritičko prihvatanje raznih ideologija i teorija, u rasponu od ljevice do desnice, iskustvo nerazvijene demokratije a potom i jednopartijskog modela, te zbunjenosti i nesnalaženja u epohi raspada Jugoslavije.
Taj mladi naraštaj, kog popularno nazivaju Generacijom Zed, udahnuo je novi život u političku scenu Srbije i uspio da postigne rezultat čija će se vrijednost pokazati tek u vremenu koje dolazi – uspio je da porazi vladajući režim, ali i da ujedno impotentnu opoziciju pošalje na političku marginu.
Vlast koja tek treba da se formira teško da će biti idealna i da će ispuniti pomalo zanesena i ekstatična očekivanja većinske, a naročito starije Srbije. Na kraju krajeva, bilo bi čudno i sumnjivo kada bi bila idealna, jer idealna vlast još nije zabilježena u ljudskoj istoriji. Talog koji za sobom ostavlja odlazeći režim pregolem je da bi se mogao lako i brzo očistiti. Upravo zato je značajna svijest i odlučnost mladih, koji stvarnost, kako je već rečeno, za razliku od starijih, posmatraju funkcionalno, realistično i pragmatično, te njihova svijest, do sada nezabilježena na južnoslovenskim prostorima, da građanin u političkim procesima ne učestvuje samo kao glasač, već i da aktivno koristi svoje pravo za participacijom u tim procesima i između izbora.
Upravo je ta mladost kakva-takva garancija da Srbija, koja se lako razočara u vlast, lijek za svoje razočarenje neće potražiti u dovođenju nekog narednog prevaranta sa autoritarnim ambicijama na vlast, kao što je prošli put svoje razočarenje Tadićem liječila – Aleksandrom Vučićem i davno zaboravljenim Tomislavom Nikolićem. Za koje je čak i stanovnicima beogradskog ZOO-vrta bilo jasno ko su i šta su, ali, eto, impulsivno i zbunjeno glasačko tijelo to nije moglo vidjeti i tu je obnevidjelost platilo sa četrnaest izgubljenih godina.
Postoji još jedna dimenzija značaja onoga što je uradila mladost u Srbiji i to je razlog što je ovaj tekst nastao – ona je postavila putokaz mladosti i u okolnim zemljama, a prevashodno u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kako se strpljivom, disciplinovanom i nenasilnom akcijom može odstraniti korumpirani režim kao društveni tumor. Ta mladost zaslužuje moje divljenje jer je shvatila da je samo trebalo obrnuti Brozove riječi: umjesto „narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se plašiti za svoju budućnost“, trebalo je reći „omladina koja ima ovakav narod treba da se plaši za svoju budućnost.“ Nakon toga, samo je trebalo pronaći način da se taj strah pobijedi.
