Piše: Filip Dragović
Nijesam ljubitelj stvaralaštva Bećira Vukovića, ali jednako tako ni Adnana Čirgića, Dragana Perovića, Pavla Goranovića. Otuda je moje interesovanje za temu nagrade koja je uručena Bećiru, čisto politička i građanska znatiželja oko toga ko i zbog čega diže larmu? Jesu li u pitanju književni sladokusci, ili ljudi koji vole da sve bude po pravdi i zakonu, ili je u pitanju nešto treće? Kritike na račun dobitnika Trinaestojulske nagrade kretale su se najprije od „prekršene procedure“ (ko dobija nagradu i iz koje oblasti); preko rodoljubive priče o tome da li Vuković priznaje, voli, poštuje Crnu Goru kao državu, do evo, najnovijih, proceduralnih pitanja u vezi toga kako je izvršena tzv. katalogizacija (način objavljivanja, postupak registracije) nagrađene knjige?
Kako se ovo posljednje zbilja našlo kao posljednje na repertoaru kritika, reći ću sljedeće: što se mene tiče, može da se dokaže ne samo kako ne postoji knjiga o kojoj je riječ, nego evo neka bude da ne postoji ni Bećir Vuković. Neka on bude fiktivna ličnost, pseudonim iza koga se neko krije. Taj i takav propust ne može da izbriše osnovni motiv hajke na samu ideju o postojanju takvog jednog pisca.
Takva činjenica ne bi mogla da umanji buku koju je stvorio organizovani, planirani ideološki odijum prema bradatom Srbinu, koji oštro kritikuje crnogorski nacionalizam a veliča sopstveni, i koji se kandidovao (prihvatio kandidaturu) za najveću državnu nagradu. Dakle, dijagnoza bolesti koju je učinila očiglednom državna nagrada u Bećirovim rukama, ne može se promijeniti nikakvim „otkrićem“ proceduralne greške u objavljivanju njegove knjige. Naprotiv, polet Vijesti i FCJK da dokažu kako korice na knjizi nijesu uredne, zanos koga nije bilo u svim prethodnim danima državnosti i vrlo diskutabilnim poduhvatima jednopartijskih žirija, samo dokazuju da iza naprasne potrage za kataloškom i bibliotekarskom procedurom, stoji jedan jači patos.
Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića
A to je patos mržnje i nevjerice da neki Srbin, jednako talentovan ili netalentovan kao A. Čirgić ili Mijo Popović (dobitnik Njegoševe nagrade), može (ma kako se samo usuđuje!!) da dobije državnu nagradu u zemlji koja se ne zove Srbija? Dakle, ovdje smo u više navrata dokazali da se ova (i druge državne nagrade) više puta dodjeljivala iste godine za istu stvaralačku oblast, pa argumenti pravnih čistunaca zaista predstavljaju praznu slamu u pogledu inicijative da se baš ove godine taj slučaj preispita. A drugo: da li Bećir Vuković „priznaje“ i da li poštuje „Crnu Goru“? U civilizovanim zemljama to bi se pitanje moglo svesti na Vukovićev krivični dosije, ako ga ima. Odnosno na potragu za činjenicom da li je isti kažnjavan pred zakonima ove države? Ali ne! Ovdje se inkvizitorski i agitpropovski „čita“ ima li dovoljno rodoljublja prema CG u Bećirovim spisima i javnoj riječi. Pa kakav je to mračan posao? Kakav je to lov na slobodu govora…
A tek što je nepristojno i nekulturno na takav ideološki način tumačiti umjetnost? Bilo da je riječ o velikim ili malim umjetnicima, takva „politička inspekcija“ izlazi iz najpomračenijih umova današnjice. Tu inspekciju ne bi prošli ni Njegoš, ni recimo Jevrem Brković. Ovu dvojicu nespojivih i neuporedivih pjesnika stavljam u jedan isti kontekst samo zbog toga što kod genijalnog vladike imate, recimo, sljedeći stih:
„Da je lijepa Crna Gora, ne bi se Crna Gora zvala, nego mliječna ili medena“… „Crna Gora je samo zlo, kako je zli porok nagoni, i ja koji sam njen sin, ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti“. Dakle, po našim DPS inkvizitorima Njegoš je svoju državu smatrao ružnom i groznom. A naravno da nije, nego je u pitanju obilje metafore i ogorčenja zbog okolnosti. Međutim, kako umjetnost tumačiti partijskom ideologijom.
