Piše: Sveštenik Gojko Perović
Govoreći o svojim sportskim uspjesima, jedan mladi Novljanin, osvajač svjetskih odličja, rekao je da mu se čini kako je Herceg Novi gnijezdo različitih šampiona, između ostalog i zbog toga što svojim položajem i vidokrugom zahvata prizor prekrasnog zaliva, ali i prolaza ka pučini otvorenog mora.
Prema ovom smislenom tumačenju, pogled na taj čudesni otvor prema jadranskom horizontu, koji se čini beskrajnim, u odnosu na dovršenu cjelinu zaliva, upravo predstavlja motiv i nadahnuće za neprestano nova i veća postignuća onih koji život provode ili su bar nakratko bili u Herceg Novom. Ovo bi, pored tolikih uspješnih i svjetski poznatih sportista iz Novog, mogao biti i razlog cvjetanja neopisive genijalnosti kod vječitih ili povremenih Novljana, kakvi su bili Andrić, Njegoš, Matavulj, Stevan Raičković, Sveti vladika Nikolaj i mnogi drugi.
„Novi grad”, kako ga je Njegoš imenovao, predstavlja potencijal za vazda nešto novo, nešto drugačije i naprednije, kako u pojedinačnim životima ljudi, tako i u istoriji naroda.
Svojim osnivanjem od strane bosanskog i srpskog kralja Tvrtka, grad je postao alternativa (saobraćajna, trgovačka, politička) dotadašnjim urbanim lukama Dubrovniku i Kotoru. U periodu otomanske okupacije ovih krajeva, Novi je bio motiv zajedničke borbe Mlečana, Bokelja, Crnogoraca i Hercegovaca, a prije toga čak i Španaca, da se ovaj grad stavi pod hrišćansku upravu, pod kojom je i osnovan. A osnovan je 1382. najprije pod imenom Sveti Stefan. Kasnije je preovladao naziv koji ukazuje na njegovu relativnu mladost u odnosu na okolne gradove.
Sadašnji naziv sa apozicijom „Herceg” u svom imenu ukazuje na „Hercega od Svetog Save” Stefana Vukčića Kosaču (njemačka riječ „hercog” označava vojvodu), koji je grad dodatno utvrdio i razvio, kao izlaz na more srednjovjekovne Hercegovine. Zato se, istorijski gledano, konačan pad Hercegovine pod otomansku vlast 1482. smatra upravo padom Herceg Novog — 100 godina poslije njegovog osnivanja.
Strani zavojevači su ostavljali impozantne tragove svoga prisustva i kulture, kao neke graničnike djelovanja ljudske civilizacije u ovoj nestvarnoj prirodnoj ljepoti. Otuda hercegnovska panorama u samo jednom pažljivom gledanju (pogledom sa mora, ili sa nekog od okolnih brda, sa Žvinja ili Luštice, a od nedavno, iz kakvog drona) pokazuje simbole španskog prisustva (tvrđava Španjola), pa potom mletačkog (Forte Mare, Citadela, Lazaret), turskog (Kanli-kula, Sahat-kula) i austrijskog (tvrđave Arza, Mamula i ona na prevlačkom rtu Oštro).
Period smjene raznih okupatora, dug preko 400 godina (od 1482. do 1918), i njihova pomenuta spomenička zaostavština, prikazuje Herceg Novi kao važnu mediteransku tačku o koju se otimaju mnogi moćnici i kojoj ostavljaju svoje darove. Ali je ona ipak sačuvala slobodu svoje duše i nju je manifestovala kroz rodoljubivi duh i ponos domicilnog naroda, ali i kroz brojne spomenike autentične narodne duhovnosti, koji su građeni uprkos okupacijama. Građeni voljom i željom Novljana. To su prije svega prelijepi manastir Savina sa malom crkvom Svetog Save u njegovom širem kompleksu, zatim crkve na Toploj (Svetog Spasa i Svetog Đorđa), crkva Svetog arhanđela Mihaila na Belavisti, kao i brojne seoske crkve, od one na Sušćepanu (sagrađene na drevnom hrišćanskom svetilištu) na krajnjem zapadu, do najistočnije, crkve Svete Nedjelje u Jošici.
Sve te građevine, djelo ljudskih ruku, ali i ljudskog duha, ovdje u Novom predstavljaju dragulje u kruni prirodne ljepote Topaljskog zaliva i cijele Boke. Od mora do planinskog masiva Orijena, sav je Novi prelijep i bogat prirodnim i arhitektonskim znamenima. O tom očiglednom organskom spoju geografije i graditeljstva u Herceg Novom pišu i pjevaju podjednako i Njegoš i vladika Nikolaj. Njegoš će reći da Novi kao grad, građevina, „sjedi nakraj mora i valove broji niz pučinu, kako starac na kamen sjedeći, što nabraja svoje brojanice”, a Nikolaj da je „sva Boka lepa, svaki kutić njen za divljenje”, ali da manastir Savina predstavlja „mali Edem” i „utočište najsvetije” usred nje.
Bez pretjerivanja se može reći kako je Herceg Novi formalno obrazovao istog tog Njegoša, ali i jednog Petra Lubardu (Njegoševog, po mnogo čemu, duhovnog srodnika), te da su obojica, učeći svoje školske osnove, upravo odavde iz Boke gledali na njen „Lovćen plavi” kao sa neke arhimedovske tačke svoga umjetničkog i filosofskog stvaralaštva. Pored njih, Novi su svojim umjetničkim kreacijama oblikovali, i još više od toga Novim bili oblikovani, Mihajlo Lalić, Zuko Džumhur, Vojo Stanić, Dado Đurić, Milo Milunović, Stevan Raičković, Branko Lazarević i Ivo Andrić, koji topaljskim ulicama traga za inspiracijom mladog Njegoša…
Sveštenik Gojko Perović: Vaskrs, više se ne bojimo protoka vremena
Novi je grad šampiona i vizionara. Brojni plivači i vaterpolisti PVK Jadrana okićeni su najvećim svjetskim i olimpijskim medaljama, od 60-ih godina 20. vijeka, kada su nastupali pod zastavom SFRJ, pa sve do posljednjih uspjeha na početku novog milenijuma pod zastavom Crne Gore. U njima je, vjerujem, sačuvan i razvijen damar genija, pomorskog kapetana i malteškog viteza Petra Želalića, rodom iz novskog naselja Bijela, koji je u 18. vijeku izveo spektakularnu akciju otmice najvećeg turskog broda „Krune otomanske”, i sa egejskog ostrva Kos ga doveo na ostrvo Maltu. Događaj dostojan epskog spjeva ili kakvog dobrog holivudskog spektakla. Želalić je do kraja života ostao na Malti, gdje je sahranjen kod svoje zadužbine, crkve Svetog Nikole. Njegove pomorske avanture i ostali ratni uspjesi protiv sultanove flote, širom Sredozemlja, još uvijek nemaju adekvatan publicitet među nama.
Herceg Novi je u posljednjim decenijama bio neki zapećak crnogorske društvene i privredne stvarnosti, svojevrsni „kraj svijeta”, do koga se dolazi teško i skupo. Međutim, perspektive budućih evropskih integracija Crne Gore obećavaju, možda nikome u toj mjeri kao Novom, jedan zbilja novi život i kreativni povratak na ono za šta je svojevremeno i stvoren — da bude raskrsnica puteva, blagosloveni predah i konačno odredište za brojne duše, koje mogu naći čitav jedan kosmos, od čudesne morske pećine Plave špilje i bajkovitih luštičkih sela, pa „uzaskale-nizaskale” do pođanske svetinje Sergija i Vakha, i brojnih vidikovaca oko Žlijeba i Vidovog vrha, sve do Subrinih snijegova i Subrinog amfiteatra na krajnjem sjeveru hercegnovske opštine.
Dobar dio stanovništva Stare Crne Gore svoju vječito sanjanu slobodu ostvario je tako što se spustio u Boku, i u Herceg Novi. U oblast koja je istorijski, kulturno i duhovno neraskidiva sa podlovćenskim krajem. Tamo su brojne starocrnogorske porodice, među kojima je i moja, našle prostor za svoj novi dom i budućnost svoga potomstva. Tako su, vjerujem, očarani ljepotom i snagom Boke, svojim životima ispunili ono o čemu je pjevao Šantić za ovo parče Jadranskog primorja:
„Nikada se tebe nagledao ne bi’!
No da mi je jedno: da postanem valom,
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom,
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana kad se Gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruku panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode”!
(Ovi stihovi se nalaze na spomen-ploči u podnožju tvrđave Forte Mare, na hercegnovskoj obali.)
