Piše: Nebojša Popović
Američki strateg Edvard Lutvark početkom 90-ih godina prošlog stoljeća skovao je termin – „geoekonomija“ želeći da skrene pažnju na rađanje novog geopolitičkog poretka sa drugačijim pravilima, u kome će prevashodno dominirati pitanja iz ekonomske svere.
Naime, nakon pada Berlinskog zida postalo je jasno da će ideološko rivalstvo između liberalnog zapada i komunizma biti zamijenjeno globalnim ekonomskim rivalstvom, u kom će finansije, trgovina i ovladavanje najznačajnijim tehnologijama biti značajnije od vojnog rivalstva. Dodatno, prognoziralo se da će period nakon Hladnog rata biti obilježen ekonomskim takmičenjem koje uključuje netržišne faktore kao što su dijeljenje povjerljivih informacija između državnih agencija i privatnog biznisa, ekonomska diplomatija, te različite tehnike manipulacija putem NVO organizacija kako bi se oslabili ekonomski konkurenti i uticalo na Vlade.
Ukratko, velike sile nastavile su igru u međunarodnoj areni, ali zbog straha od nuklearnog holokausta, težište bitke preselilo se na polje industrijske špijunaže, te kontrole nad najznačajnijim tehnologijama i resursima. A u poslednje doba kada postoje sve indicije da i svijet međunarodnih finansija neumitno klizi ga blokovskoj podjeli i segmentaciji, poseban akcenat je i na tom polju.
Zato danas kada se potvrđuje gotovo četiri decenije ovako opisane prakse, ključno pitanje nije zašto se i da li se Crna Gora trebala zadužiti emitovanjem obveznica na dolarskom tržištu, kao ni da li je posao mogao biti odrađen uz nešto povoljniju kamatnu stopu. Ključno pitanje je zapravo da li je uopšte postojala druga opcija, tj. da li se sve moglo odigrati drugačije?
Nedvosmislen odgovor je da bi alternativni scenario bio gotovo nemoguće izvodljiv. Naravno, Peking koji raspolaže sa najvećim dolarskim rezervama na svijetu, bi u eventualnom bilateralnom dogovoru sa Podgoricom možda i bio voljan da ponudi kredit uz povoljniju kamatu nego što to nudi Zapad(što je ustalom bio slučaj i prilikom izgradnje prve dionice autoputa), ali da li bi Crna Gora, zemlja koja, npr. bez konsultacije sa strancima ne može da imenuje ni direktora policije, mogla to da prihvati?
Odgovor je naravno isuviše očigledan. Kao što je i jasno da ni Crna Gora bez povoljnih političkih signala da su američki investitori zaista spremni, ne bi tek tako nasumično odabrala dolarsko tržište za emisiju svoje obveznice. Dakle, u eri kada se geopolitika u svijetu pompezno vratila na velika vrata(mnogi bi rekli i sa osvetom), pri čemu je njena geoekonomska komponenta ključna, bilo bi iracionalno očekivati da male države, sa nepovoljnom finansijskom pozicijom poput Crne Gore, imaju aktivan manevarski prostor.
Ono što zaista jeste pravo pitanje u ovom trenutku jeste da li su američki prijatelji Crne Gore spremni da iskreno, istinski i aktivno pomognu njen ekonomski napredak i oporavak. Podsjetimo, upravo su SAD nakon Drugog svjetskog rata jeftinim kreditima iz Maršalovog plana iz pepela ponovo podigle moćnu Njemačku. Privredno čudo Južne Koreje je u najvećoj mjeri rezultat američog kapitala i tehnologije, a na kraju krajeva, nikada ne treba zaboraviti da je i iza privrednog uzleta koji je 60-tih godina zahvatio SFRJ, stajala upravo Amerika, iz želje da Jugoslavija prvo bude neugodan primjer za Moskvu, ali istovremeno poželjan za ostale sumorne članice istočnog lagera.
Dakle, u pozadini svake uspješne ekonomske priče stoji geopolitika. Ovu notornu istinu – doslovce aksiom, trebao bi uvijek imati na umu. Ono što bi u pogledu Crne Gore moglo biti razlog za brigu, nije pitanje da li će se Crna Gora u budućim godinama i dalje zaduživati i emitovati obveznice, jer mora, već pitanje da li će donosioci odluka i vlasti imati dovoljno pravih ideja i projekta kako bi buduće zaduženje bilo stavljeno u funkciji ekonomskog prosperiteta Crne Gore.
