Piše: Sveštenik Gojko Perović
Baš lijepo što su američki astronauti, poslije 50 godina, „prošetali“ do Mjeseca i nastojali da pokažu, istovremeno, znake naučne i političke dominacije SAD na matičnoj planeti. Međutim, kako uz svemirske rakete ka Mjesecu, Amerikanci šalju i one bojeve projektile ka Iranu (isto onako kako su ih slali prema Bagdadu, Beogradu i Podgorici prije četvrt vijeka, bez saglasnosti UN, bez jasnih principa humanosti), politička i ideološka upotreba ove šetnje svemirom je upitna. A stvari ne stoje bolje ni sa naučnom legitimnošću ovog poduhvata. Naime, svako slobodnomisleće biće na Zemlji se pita o smislenosti i isplativosti novih kosmičkih letova. Kuda idu, i zbog čega lete savremeni astronauti?
Da li su svemirski letovi, u svojoj suštini, izlasci u duboki ofsajd humanosti? Da li nam, uporedo sa našim međusobnim otuđenjem na Zemlji, gdje se postepeno izolujemo jedni od drugih, a narušavanjem koncepta porodice kidamo živu vezu i sa precima i sa potomcima – slijedi i otuđenje od matične planete, na kojoj jedino, očigledno, postoje uslovi da živimo kao ljudi? Na tragu ovakvih tumačenja modernog doba stoji i zapitanost Hane Arent (u njenom epohalnom djelu „Conditio humana“ = mogućnost ili uslov ljudskosti) da li će nam ono, koje je počelo okretanjem od Boga, emancipacijom od transcendentnog i upornom sekularizacijom – donijeti okretanje od Zemlje „majke svih živih stvorenja pod nebeskom kapom“. Arentova je prepoznala nastojanje empirijske i materijalističke nauke da nas, putem stvaranja vještačkog života, otrgne od naše uslovljenosti prirodom. U suštini, to je pokušaj da se nešto što je do juče bilo – poklon (dobijen od Drugog), pretvori u nešto drugo, nešto što sami stvaramo i što je samo naše. U tom smislu je bijeg od prirode istovremeno bijeg od Boga, koji nam je tu prirodu darovao. Uz tu rizičnu i neizvjesnu konverziju, moderno doba nam, putem tehnološke automatizacije, u perspektivi donosi i rasterećenje od (teškog) rada, što je sigurno loša novost, jer je rad „jedna jedina preostala aktivnost koja ljude čini zajednicom“. Pred ovom zastrašujućom vizijom budućnosti i H. Arent, poput filosofa Čarlsa Tejlora, preduzima posao istorijske analize, koja bi nam otkrila „rodno mjesto otuđenosti“ modernog svijeta, odnosno – kako ona kaže – dvostrukog bijega, jednog sa Zemlje u kosmos i drugog iz svijeta i prirode u sopstvo (ono „Ja“).
U tom smislu, važan momenat njene analize sekularnog jeste prepoznavanje istine da nas je sekularizacija više vratila jevanđeljskom i ranohrišćanskom „Caru carevo, a Bogu Božije“ (Mt. 22, 21), nego što je dovela do gubitka vjere i odnosa prema transcendentnom. Sekularizacija nije toliko „vraćanje svijetu“, koliko „vraćanje svome Ja“. U tom smjeru ona tumači i Vebera („Protestantska etika i duh kapitalizma“), čije nas shvatanje moderne „upotrebe svijeta“ ne vodi ka čovjekovoj „brizi o svijetu“, nego upravo njegovoj „brizi o sebi“. Paradoksalno, ali možda i očekivano, ta i tolika briga o sebi neće nas usrećiti, nego će nas izmjestiti iz svih formi zajednice (porodica, narod, država) i učiniće nas česticom „mase čovječanstva“ unutar koje smo „usamljeni i otuđeni“. Taj lanac modernih paradoksa ide dotle da će nam upravo nauka (stvaranjem vještačkog života i odlaskom u svemir), više i ubjedljivije nego bila koja teologija i priča o transcendentnom, pokazati kako „nijesmo od ovoga svijeta“ (iako privremeno prebivamo u njemu). Nadalje, moderno doba je kao „samoočiglednu istinu“ sačuvalo crkvenu predstavu o svetinji života, samo ju je preoblikovalo iz vizije o vječnom i besmrtnom životu, u izvjesnost i neposrednost ovog (sada i ovdje) tjelesnog života. Animal laborans modernog doba je opstao na imperativu samoodržanja, tako što je prethodno njegov individualni život izgubio besmrtnost.
Sveštenik Gojko Perović: Vaskrs, više se ne bojimo protoka vremena
Ali, to nije kraj negativnog razumijevanja moderniteta od strane mislioca Hane Arent. Ona kaže da moderni čovjek, bačen nazad „u ovaj svijet“ (putem sekularizacije) nije ostao u njemu! Naprotiv, on tek sad i još više u njega sumnja. Ne samo u njegovu besmrtnost, nego uopšte u njegovu egzistenciju. Kao da ovaj svijet čovjeku može biti izvjestan, samo ako je naznačen za vječnost. U suprotnom, bez te vječnosti, on se gasi. Na ovaj način čovjek je još više udaljeniji od svijeta, nego što je bio unutar hrišćanske okrenutosti „onostranom“. Otuda sekularno nikako ne treba poistovjećivati sa „pripadnošću ovom svijetu“, već se prije radi o „zatvorenoj okrenutosti ka unutra“. To je „zatvorena introspekcija“ koja sadrži „prazne procese“ i „igru duha sa samim sobom“. Jedini preostali sadržaj su „žudnje i želje“. Čovjek je sveden na „odvijanje životnih procesa“, koji se održavaju radom. A kako je rad, u nastojanju oslobođenja od bola, preko svake mjere automatizovan, sama riječ „rad“ zvuči „isuviše pompezno i ambiciozno“ za ono što današnji čovjek obavlja. Arentova predviđa mogućnost da će moderno doba, otpočeto opštom i velikom erupcijom ljudskih aktivnosti, završiti u najmrtvijoj i najsterilnijoj pasivnosti ikada (!). Moderni čovjek je ostao bez smisla i bez velikih priča. On prestaje da radi i da bude aktivan.
I tako dalje, i tome slično… Poznajem puno ljudi koji će ove duboke misli Hane Arent doživjeti kao istinitu dijagnozu oboljenja nama savremenog svijeta. A svemirske ekspedicije su samo posljednje u nizu manifestacija ovih, gore pobrojanih, devijacija. Sveti oci Crkve su, u tom smislu, primjetili da bi značajnije i neuporedivo korisnije bilo da se moderni čovjek otisne u prostranstva svoje duše i duše bližnjeg svoga, nego što po beskraju svemira traži život. Isti onaj život koji je, ovdje na Zemlji, prestao da cijeni i njeguje.
Teološki i prirodno-naučni krugovi su odavno prevazišli sukob oko heliocentrizma na jednoj i geocentrizma na drugoj strani. Ljudi koji čitaju naučnu literaturu ili žele to da otpočnu, u to se lako mogu uvjeriti. Na drugoj strani, vrlo je moguće da će oni koji više vole ideološka prepucavanja sa Crkvom, i ovom tekstu „učitati“ nekakav popovski strah od nauke. A u suštini, riječ je samo o prostom, ljudskom strahu i za ljude, i za čovječanstvo, i za nauku… u okolnostima kada čovjek umisli da je Bog.
Izvor: Pobjeda
