Piše: Elis Bektaš
Pojam zakona u prirodi označava kauzalno-konzekventni skup neminovnosti koje proističu iz same prirode bića i predmeta. Zakon gravitacije nemoguće je opovrgnuti i oduprijeti mu se. Moguće je, međutim, promijeniti jednu ili više neminovnosti koje ga konstituišu i tako uspostaviti novi zakon kom će se fizikalna stvarnost povinovati. Kao društvena kategorija, zakon je skup pravila koja obligatorno i pod prijetnjom mjerljive sankcije ograničavaju ili potpuno zabranjuju djelovanja pojedinca, grupe, institucije ili čitave zajednice.
Neminovnost zakona kao društvene kategorije ne počiva u samoj prirodi bića i predmeta, već u prostoru volje, kako volje onoga ko zakon donosi i sprovodi, tako i onoga ko se zakonu podvrgava. Taj zakon nije plod prirodnih sila koje uspostavljaju fizikalna prapočela, već je on ideološki konstrukt koji istovremeno uključuje i konsenzus i opresiju.
Najvažnija odlika zakona kao društvene kategorije jeste to da on predstavlja jedinu prepreku koja društvo štiti i od tiranije odozgo i od divljaštva iznutra. Taj je zakon, dakle, vrhovno javno dobro i jedina garancija organizovanog i funkcionalnog ljudskog života. No da bi zakon mogao ispuniti tu ulogu, prethodno se moraju ispuniti nužni uslovi, uz napomenu da ispunjavanje tih uslova ne prestaje u času kada su ispunjeni, već se taj proces mora neprekidno odvijati kako zakon ne bi skliznuo ka degeneraciji i gubljenju svoje prirode vrhovnog javnog dobra.
Ti uslovi obuhvataju, između ostalog, svrhovitost i sprovodivost zakona, te njegovu prilagođenost zahtjevima stvarnosti (u Bosni i Hercegovini, recimo, zakon o zabrani lova na slonove bio bi ne samo nepotreban već i štetan, jer bi predstavljao trošenje zakonodavne energije na problem koji ne postoji u stvarnosti i koji realno ne prijeti da društvu nanese štetu), a potom i dosljednost u njegovoj primjeni. Selektivnost u primjeni zakona, pogotovo kada je ta selektivnost plod političkog oktroisanja, zakonu oduzima atribuciju javnog dobra. I to mu je ne oduzima u određenoj mjeri, već potpuno – kao što se ne može biti donekle djevica ili djevac, tako ni javno dobro ne može biti donekle javno dobro.
Zakon kao društvena kategorija donosi se da bi se njime sačuvalo dobro koje je konsenzusno prihvaćeno kao dobro, a iznad svega da bi se njime sačuvao sam život kao pojava. Kada se donošenje i sprovođenje zakona prestane rukovoditi tom idejom zaštite zajedničkog dobra i života i kada se na njihovom mjestu, kao objekti štićenja, nađu partikularni ili čak, u apsolutističkim i tiranijskim društvima, interesi pojedinca, tada zakoni prestaju biti vrijednost i postaju teret za čitavu zajednicu, prepreka njenoj dobrobiti i samom opstanku.
Premda se ponekad čini da neka društva uspijevaju preživjeti dugotrajni period takvih zakona, koji su u funkciji zaštite partikularnih i individualnih interesa vlasti, to je samo privid – dugotrajno egzistiranje pod takvim zakonima supstancijalno i kvintesencijalno mijenja samu prirodu društva koje postaje odraz samoga sebe, dijeleći sa svojim izvornim oblikom samo ime. Iz ovoga slijedi da je društvo realno postojeća ali dinamična, neprekidnim metamorfozama podložna kategorija, dok je nacija ideološki konstrukt, ali taj će odnos u ovom bukvaru biti obrađen naknadno, pod slovom n.
Istorija vjerovatno ne poznaje nijedan primjer idealnog zakona koji je imun na tendencije vlasti da ga upregnu u svoje interese, ali je zato prepuna primjera društava koja su podnijela nemjerljive žrtve da bi se suprotstavila vladarskom voluntarizmu i metamorfozi zakona iz javnog dobra u sužanjski okov. Upravo u toj spremnosti da se sačuva ideja zakona kao čuvara javnog dobra, pa i po cijenu žrtve, leži razlika između modernih i emancipovanih društava i onih primitivnih i regresivnih.
Primitivna i regresivna društva, u kakva spadaju i ova postjugoslovenska, u sebi nose razoran potencijal fascinacije, pa čak i fetišizma, čvrstorukašim i autoritarnim vladarima. Bez imalo pretjerivanja se može ustvrditi da ta društva, uprkos dominantnom narativu i samoubjeđivanju, nikada nisu preboljela odlazak careva i sultana, već neprekidno traže domaće zamjene za njih. Zato i jeste moguće da u takvim društvima zakon postane iskrzana parola na biračkim skupovima, lozinka za ulazak u činovničke kabinete Evropske unije i čuvar partitokratskih i korporatokratijskih interesa, sa sve skromnijom sposobnošću da štiti građanina i zajednicu.
Dok Kristijan Šmit i Milorad Dodik premjeravaju kurčeve u skarednoj legislativnoj predstavi, u kojoj Šmit zastupa interese korporatokratije i novog germanskog ekspanzionizma, a Dodik interese partitokratije skupa sa svojim ličnim interesima, koji su takođe u službi neke korporatokratije, za to vrijeme ispod mog prozora po deseti put prolazi mamlaz na motoru, brzinom većom od 100 kilometara na čas i proizvodeći buku znatno iznad 100 decibela. Takvo kršenje zakona, koje je čak i bezazleno u poređenju sa bujajućim indikatorima degradacije javne bezbjednosti, nije izolovan slučaj već pravilo, a nadležna policijska i pravosudna tijela iskazuju sve manje i manje volje da na takve pojave reaguju. Zato što su pretvorena u kerbere partikularnih i individualnih interesa i zato što više nikakvu sponu nemaju sa društvom koje ih plaća.
Društvo koje na sve to šuti, društvo je koje pristaje na neminovno, po dijalektičkim zakonitostima nužno pristizanje novih tiranija i novih totalitarizama, na po ko zna koji put odigranu ulogu sužnja koji se povinuje onome kome zakon u topuzu leži, a tragovi mu smrde nečovještvom. Da li će tiranin sjediti u Berlinu ili nekoj drugoj dalekoj prijestolnici i otamo izravno upravljati svojim balkanskim posjedima ili će postaviti nekog satrapa da taj posao u njegovo ime obavlja, pa zvao se taj satrap Milorad, Dragan, Bakir, Željko, Dino, Draško ili ma kako drugačije, posve je irelevantno s aspekta društva koje je zaboravilo, ili možda nikada nije ni znalo, čemu bi zakon trebalo da služi.
