Piše: Elis Bektaš
Građanin je osnovna ćelija i nosilac društvenog i političkog subjektiviteta. On je permanentni žitelj države koji uživa aktivno i pasivno biračko pravo, no da bi bio građanin u punom kapacitetu, on mora ispuniti još tri uslova – ne smije se plašiti šaltera, ne smije biti ponizan prema onome što šalter reprezentuje i mora biti potrošač. Ukoliko nije potrošač, barem u potenciji, građanin državi postaje suvišan.
Građanin nije kulturološka niti ideološka već politička i pravna kategorija. Status građanina nije uslovljen osjećanjem nacionalne, etničke ili ma koje druge kolektivne pripadnosti kao ni odsustvom takvog osjećanja. U postjugoslovenskom prostoru pojam građanina nije valjano shvaćen pa se stoga u svakodnevnoj upotrebi koristi ili kao kulturološka i ideološka odrednica ili kao antipod pripadniku nacije.
Stvar je, međutim, u tome da je moderna nacija nemoguća bez građanina, odnosno da proces uspostavljanja moderne nacije započinje sa građanskim oslobođenjem. Građanin je nemoguć u totalitarnim i u teokratskim državama jer njegov društveni i politički subjektivitet u takvim državama uživa ograničenu i selektivnu pravnu zaštitu, podložnu pravnom voluntarizmu ili čak običnom hiru vlasti.
Razumijevanje pojma građanina nepotpuno je ukoliko ga ne prati razumijevanje da je postojanje građanina kao političke i pravne kategorije uslovljeno konkretnim političkim i pravnim okvirom. Građanin iz statusa nosioca političkog subjektiviteta u status pasivnog političkog objekta može preći na dva načina – političkim i pravnim voluntarizmom struktura moći ili vlastitim odbacivanjem statusa građanina.
Za potpuno razumijevanje ovog drugog načina korisno je pogledati Cinemanov film Tačno u podne sa Garijem Kuperom u glavnoj ulozi. U tom filmu građani Hedlivila, u strahu od nasilja koje su djelomično i sami uzrokovali, odbacuju vlastitu odgovornost a samim tim i status punopravnog građanina.
Građanin, dakle, nije a priori zadata već dinamična i kontekstualno uslovljena kategorija čije je postojanje srazmjerno mjeri svijesti o pojmu građanina i svijesti o pojmovima koji grade kontekst, odnosno svijesti o pojmovima društva, države i nacije.
Od razumijevanja pojma građanina najudaljeniji su oni koji ga koriste u pejorativnoj i deprecijativnoj funkciji te oni koji sebe označavaju građaninom kao kulturološkim i ideološkim atributom. Tu je riječ o dva pojavna oblika iste ontološke zatucanosti koja priziva autoritarizam kako bi stavila vlastiti subjektivitet u njegovu službu i tako se odrekla tog subjektiviteta.
