Piše: Sveštenik Gojko Perović
U skladu sa neprevaziđenom pedagoškom istinom da stvari treba ponavljati kako bi se bolje naučile, i ja ću, po ko zna koji put, ponoviti dijelu zabrinutog građanstva da od kada znamo za škole i pismenost na teritoriji današnje Crne Gore (od srednjovjekovnih manastira Zete i Raške, preko manastirskih škola u staroj Crnoj Gori ili onih, opet crkvenih, na mletačkom ili austrijskom primorju, pa sve tamo do 1945…, punih 1000 godina) nije bilo učenja bez molitve i prizivanja Božijeg imena. Pa sve da smo se poslije te 1945. katapultirali na Mars i postali žitelji nekih vanzemaljskih oblasti, mi bismo (žitelji i građani Crne Gore, bez obzira na vjersko i nacionalno opredjeljenje) morali imati izraze krajnjeg poštovanja prema jednoj takvoj tradiciji, koja nije odvajala prosvetu od crkvene duhovnosti. Isto važi i za one oblasti u kojima dominantno žive pripadnici muhamedanske vjere, i za njihov odnos prema Alahu i učenju.
Uslijedio je period 50-godišnje vladavine ideologije koja je bila negativno nastrojena prema religiji uopšte u javnom prostoru („eto vam tamo crkve pa se molite koliko hoćete“), a pogotovo prema prisustvu vjerskih tema u školama. Međutim, opšta revizija pogleda na prošlost, čiji su nosioci bili upravo ljudi koji sada tuguju zbog djece u crkvama, i suvuška molitve u javnom prostoru (shvatite ovo kao DPS i njegove glasnogovornike) donijela je odricanje od Titograda, od nekonkuretnih socijalističkih fabrika, od prevaziđene „društvene imovine“, od nazadnog jednopartijskog sistema i, konačno, od ideološke fobije prema „zapadnim vrijednostima“. Ljudi koji danas poptuno legitimno glasno iznose svoje zgražavanje nad bilo kakvom konekcijom škole i crkve, a pri tom oplakuju djecu koja su u koljenopreklonoj molitvi, svoju partijsku prošlost, lično obrazovanje i javni uticaj, uglavnom su povukli iz sistema koji se poslije 1990. smatra prevaziđenim i nepoželjnim (izvan muzeja i ostava prošlosti).
Pa ipak, odrekavši se svega gore pobrojanog, oni i dalje baštine ideološke kvaziduhovne vrijednosti ateističkog jednopartizma. Ovo naglašavam jer ne prepoznajem ni u istoriji Crne Gore, ni u evropskoj perspektivi našeg društva drugi sistem vrijednosti koji je ikada porađao takav odijum prema Crkvi i religiji, osim pomenutog, boljševičkog. I kao što oni, sasvim legitimno, imaju pravo da iskažu takav svoj stav, imamo i mi njima ponešto reći, pod pretpostavkom da se neće ljutiti više od nas (kada mi slušamo njih šta o nama zbore).
Molitva na koljenima
Dakle, osim činjenice da imamo milenijumsku tradiciju čvrstih veza crkvenosti i školstva, i da i danas imamo veoma respektabilan broj građana Crne Gore koji takvu tradicu doživljavaju kao svoju sopstvenu, moram naglasiti da je u takvoj tradiciji najnormalnija stvar kleknuti pred Bogom — dok traje molitva. To nije toliko čest prizor u pravoslavnim hramovima, ali kako „nije svaki dan Božić“, nije ni ovo tako često, ali jeste, s vremena na vrijeme, potrebno i neophodno. Ne bih ovdje trošio riječi o utemeljenosti takve prakse, ali ću samo reći da je imamo od Davidovog Psaltira (što samim tim znači i Psaltira Crnojevića i Božidara Vukovića…, jer je riječ o jednom te istom tekstu koga samo razlikuju vjekovi i načini reprodukcije), preko novozavjetnog teksta do molitvi koje su kasnije ušle u sva pravoslavna bogosluženja. Tako da, komentarisati takvu praksu u negativnom kontekstu (a radi se o prizorima iz crkve) predstavlja, po mom uvjerenju, izraz nedostatka elementarne kulture i spremnosti na poštovanje različitosti.
Drugo, vjekovno crkveno iskustvo govori nam da u ovim situacijama niko ne „kleči pred popovima“ (oči ne pomažu, izgleda) nego narod (i djeca) zajedno sa sveštenicima, kleče pred Bogom (oltarom Boga Živoga).
Treće, Crkva vjeruje da je praksa preklanjanja koljena pred Gospodom, svakako iscjeljujuća. U pogledu naše gordosti, bahatosti, neumjerenosti… Ta osveštana radnja može da donese samo zreliji pogled prema Bogu i bližnjima, a umanjenje osjećaja sopstvene svemoći. Kome se to ne sviđa, nije prisiljen da upražnjava, ali neka pazi kako i šta govori o drugima.
Crkva i nauka na zapadu
No, sva priča o učenju i molitvama ne staje samo u temi našeg odnosa prema sopstvenoj tradiciji. Ovdje ima riječi i o našoj evropskoj budućnosti. U tom smislu bilo bi pošteno zaviriti iza „gvozdene zavjese“ koja je nekima, očigledno, još pred očima, pa vidjeti kako na spoj molitve i škole gledaju u Evropi i Americi. Neću da zvuči maliciozno ili podrugljivo pa ću preskočiti primjere iz susjedne Hrvstske, koja se nekako nameće kao vaspitač i obrazac u pogledu naše pripreme za ulazak u EU. I koju ovdašnji brižnici za dječije duše uzdižu na nivo glavnog korektora i mjerodavnog kritičara zbivanja u našem dvorištu. Ostavimo Hrvatsku (punopravnu članicu EU, i nama po svemu najbližu) na miru, sa njenim biskupima, kardinalima, svećenicima, vjeronaukama po školama, teologijama po sveučilištima… Pogledajmo kako na „nametanje“ crkvenih dogmi u školama gledaju zakonodavstva Austrije, Njemačke, Italije, Španije? Da li to neko ovdje hoće da bude baš „veći katolik od pape“, odnosno veći evropejac od pobrojanih?
Šta reći o istoriji i trenutnom sistemu učenja velikih evropskih univerziteta, koji nijesu nastali prije 50 godina kao ovaj naš lijepi i perspektivni, nego još od prije 700/800 godina čuvaju biblijske molitve u svojim amblemima, i izučavanje teologiju u svojim sveučilišnim strukturama? A da ne govorimo o iskazima savremenih nauka, kako onih prirodno-matematičkih, tako i onih duhovnih (izvorni izraz za ono što smo ovdje nazvali „društvenim“) o neophodnosti saradnje i povezanosti nauke i religije. Uputiću opet na djela „Granice nauke“ nobelovca Petera Medevara; „Božiji jezik“ evolutivnog biologa Frensisa Kolinsa; „Božiji univerzum“ harvardskog astronoma Ovena Gringriča… i mnoga druga, slična djela.
Zapadnoevropska naučna tradicija nikada nije donijela raskidanje veza između vjere i nauke, uprkos činjenici da su sve tamošnje države i polutike manje ili više sekularne. Kako sad pa to? Pa eto tako: sekularno društvo i sekularno školstvo znači da ne donosi Crkva zakone o školstvu, nego država. Nema crkva prosvetne inspekcije niti ona štampa udžbenike. A ako to i čini za potrebe vjerske nastave tamo gdje ona postoji, opet to štivo ne ide u škole bez odobrenja države. U svakom od ovih slučajeva molitva nije obavezna, ali za nju uvjek ima prostora i mogućnosti tamo gdje su pametni i neostrašćeni ljudi pisali zakone i propise. U svakom slučaju, niko pristojan ne komentariše ono što sasvim slobodno i dobrovoljno obavljaju sveštenici, roditelji i djeca u bogomoljama širom evro-atlanskog svijeta.
