Piše: Oliver Janković
Nikakav poraz, ili serija poraza ne može umanjiti ili ukaljati veličanstveni kraj veličanstvene sportske karijere i momenat kada je Novak Đoković poslije 24 grend slem titule i raznih drugih nestvarnih brojki, osvojio i (jedino do tada nedostajuće) olimpijsko zlato. To njegovo zlato je, pored ostalog, doprinijelo činjenici da su OI u Parizu 2024. do sada najuspješnije za srpski sport od kada se, pod zastavom Srbije samostalno takmiči na olimpijadama.
Da se ovosezonski Novakov rezultat (4 GS polufinala, 1 osvojeni ATP turnir, 1 masters finale) desio na samom početku, a ne na samom kraju karijere, bio bi na ponos i čast, a ovako je još i više. Da je bilo koji drugi teniser na svijetu (osim Sinera i Alkaraza) postigao ovakav rezultat ove sezone (a nije ni jedan) to bi se brojalo u vrlo uspješnu sezonu. Da je Zverevu u Parizu, De Minoru u Londonu, Fricu u Njujorku, moglo biti da pobjede Đokovića na tim turnirima ove godine, to bi ove momke odvelo u polufinale velikih turnira, i to bi smatrali velikim postignućem, ali Đoković je bio bolji od njih. A što je najvažnije, i bez ove ovakve, apsolutno uspješne sezone (sad će napredovati na ATP listi među prvih 5) Novak Đoković ima kapital pred srpskim navijačima i brojnim fanovima na svijetu. Koliki? Odavde do vječnosti.
Kad god je pobjeđivao, i mi smo sa njim pobjeđivali. Kad je osvajao tolike trofeje, i mi smo sa njim postajali rekorderi. Ukratko, Novak je učinio da se na ulazu u treći milenijum, ili na početku 21. vijeka, kao njegovi sunarodnici i navijači osjećamo prestižnom ili bar ravnopravnom zajednicom sa drugima (pa i onim najvećima) na cijelom svijetu.
Poslije 20. vijeka raznoraznih narodnih stradanja i potucanja od ideje do ideje, od grba do grba, srpski narod je početkom ovog vijeka dobio amblem pobjedničke prepoznatljivosti. Dobio je monetu, ne za potkusurivanje i raspravu, nego za razumijevanje kome sve treba mjesto pod suncem, i kakvim se sve jezikom ljudi sporazumjevaju. A jezik pobjede, upornosti i umnožavanja Božijih darova je nešto što svi ljudi razumiju, i što je narod iz koga dolazi ovakav vitez, ujedno i tvoj narod.
Zato, blago sreće i uspjeha koje je za nas sabrao Novak Đoković, ne može se potrošiti čitavog ovog vijeka. Svaki naredni mladi sportista koji stupa na svjetsku pozornicu, svaki pripadnik srpskog naroda, ali uopšte svih naroda koji razumiju Novakov jezik kao svoj maternji, uvjek će moći da kaže i da se osloni na domet koji je postigao momak iz Beograda, potomak kosovskih Srba, izdanak Crne Gore, sin jedne Hrvatice… itd.
U tom smislu, neka Novak radi šta hoće. Ne igra više zbog dometa nego zbog svog osjećaja zadovoljstva. A toliko ga je dao nama, da smo dužni da ga podržimo od sada pa dok god izlazi na teniski teren. I to ne onako, reda radi ili protiv svoje volje, nego zdušno, od srca. Biće ljepši život i nama i njemu – do samog kraja.
