Piše: Žarko Radaković
„Setićeš se, možda, jednog našeg razgovora od pre nekoliko godina kad sam ti priznao da sam Gubitak slike pročitao samo do polovine. Da si to prevodio, izgledalo mi je gotovo nemoguće, a da si sada prevod završio i objavio, deluje mi kao pravo čudo… Ne samo da je to opširan roman nego je i pisan gramatički najsloženije; misli koje se tu iznose genijalne su, ali povremeno nisu lako shvatljive… Tebi je sve to dobro poznato, možda i bolje od svih mogućih Handkeovih čitalaca.”
Kad mi to kaže jedan od Handkeovih prevodilaca i dobar poznavalac ne samo Handkeovog opusa nego i mene i moga posla, moj koautor, Amerikanac Skot Abot, onda ne mogu preko toga da pređem tek tako. Uistinu je roman Gubitak slike možda i moj najvažniji „prevodilački” poduhvat. Pod znacima navoda ispisujem tu reč i zato što je čin prevođenja bio izuzetno složen – dakle, više od prevođenja: težak san, povremeno i mora. Bilo je krajnje vreme da se posao okonča. Jer trajao je, trajao i trajao: baš kako je trajalo čitanje originala, pa prevođenje, pa ponovno čitanje prevoda (uz vrednu pomoć lektorke i urednice u Laguni Janje Stjepanović), i tako dalje. Tek, stvar je sada tu.
„Pa, kakva je to knjiga”, upitala me je jedna prijateljica. „Čuj, samo na prvi pogled nije to knjiga za svakog. Jesu rečenice ovde naširoko razgranate, povremeno veoma duge, unedogled rastegnute, i nazupčane, i krivudave, sa sijaset rukavaca, odmorišta za razmišljanje, sa toliko usputnih detalja koji skreću pažnju i odvraćaju misli od glavnog toka čitanja, ali uvek vode ka jasno postavljenom cilju. Nema tu ukrasa radi ukrasa. Ništa ovde nije samo za sebe, ni labavo. I te kako su sve te deonice povremeno pune naboja i baš napete, pa onda odišu mirom, pa obiluju najrazličitijim osećanjima, pa su najdublje smislene. Jeste to gust preplet svega i svačega, ali su prelazi između fragmenata baš meki, nežni, topli. I ništa tu ne landara, ne biva suvišno. Samo se na prvi korak saplićeš, prelaziš iz jednog u drugo; samo na prvi pokret možeš na tom uistinu neravnom terenu i da upadneš u rupu; samo na prvi pogled su tu stvari jedna od druge razdvojene. I te kako je sve ovde povezano i spojivo: i ono tobože nespojivo biva sažeto u najlepše i najelegantnije tkanje; sve tu ide jedno s drugim: i Bog i đavo, i anđeli i krvoloci, i moćnici i beskućnici, i elita i otpadnici, i nejač i nasilnici, i selo i grad; sveza je ovde moguća kao nigde dosad, ni kasnije. Dakle, nije to utopija, već najopipljivija topija, atlas života u kojem svim sobom konkretno bivstvujemo, ali i sanjamo. To je zapravo knjiga o svemu i ni o čemu. I upravo zato je ona i na drugi, i treći pogled pisana za svakog. Potrebno je samo da se naviknemo na svetlost ovde prikazanih slika, da se usredsredimo na melodiju i ritam muzike koju čitajući sve vreme slušamo. A ako nam se nešto učini neobičnim, nestandardnim, ne odustajemo, nego nastavljamo, ostajemo uporni: onako kako smo umeli da gledamo filmove (i Handkeu) omiljenog reditelja J. M. Štrauba (Empedokleova smrt, na primer), ili da se uživljavamo u praznine na slikama (i Handkeu) omiljenog slikara Sezana, pre svega u pripovesti o lutanjima (i Handkeu) omiljenog junaka Don Kihota od Manče Migela Servantesa, pisca kog je Peter Handke pomno iščitavao pišući ovu knjigu, pripovedajući paralelno svome velikom uzoru.”
Miris Srbije usred Španije
Dakle, knjiga Gubitak slike je moćno štivo: povest o pustolovinama jedne bankarke, moćnice, ali sada odmetnice i otporašice svemu suvišnom u današnjoj civilizaciji. Junakinja je ženski pandan Servantesovom lutalici i buntovniku Don Kihotu. Ovde je ona zaljubljenica u slike svega pozadinskog, u ono što je u senci burnih dešavanja (na primer, nekakvog rata), u pozadini krupnih zbivanja današnjice (po metropolama, na primer) viđenih samo još kao poprište nadmetanja, bitke za vlast, ratova svakoga protiv svakog, gubitništva i bežanja na marginu, jer samo tamo je još moguće slutiti i sanjati o večnom miru, koji i te kako ostaje moguć.
Knjigu sam prevodio tokom niza godina, prekidajući pa nastavljajući, već kako su mi to omogućavale životne okolnosti. Povremeno sam se i sam osećao kao junakinja romana. Siguran sam da će se tako osećati i čitaoci ove izuzetne knjige. A zamišljam i da se Handkeovo pisanje odvijalo u nastavcima, kako su se nizali piščevi odlasci na teren doživljavanja realija u kojima se odvija radnja ove sumanute povesti: u planinama Sijera de Gredos, centralnom masivu Iberijskog poluostrva, oblasti koju je Peter Handke godinama posećivao, paralelno sa odlascima na zapadni Balkan, posebice u Srbiju i Bosnu. Utoliko se doživljaji geografije ovih zona Evrope vrlo prepliću u tkanju piščeve naracije. Najedanput, čitajući, osetimo usred Španije mirise Srbije.
Dakako je izlazak na teren realija opisanih u Handkeovim knjigama više nego od pomoći prevodiocu. Nismo li zato Skot Abot i ja svojevremeno putovali na teren Handkeovog pisanja knjige Ponavljanje, trudeći se da izbliza doživimo ono što je doživeo i pisac? Nisam li ja, putujući sa piscem, i sam unapred iskušavao to što će kasnije ući u sastav Handkeovih povesti koje ću posle, prepoznajući doživljeno, i sam prevoditi (čitati, ponovo pisati)?
Za takve potrebe prevodioca znao je dobro i naš autor, i sam vrsni prevodilac mnogih knjiga iz svog čitalačkog repertoara. Dakle, da bismo, prevodeći knjigu Gubitak slike, izbliza doživeli njenu realnu pozadinu, pisac je pozvao neke svoje prevodioce na zajedničko pešačenje planinom Sijera de Gredos. Naime, Peter Handke je u godinama posle objavljivanja knjige velikodušno nagradio nas šestoro prevodilaca: dodelio nam je stipendije i pozvao nas na zajedničko lutanje tim tajanstvenim terenom njegovog pisanja, planinom Sijera de Gredos. Španac Eustakio Barhau, Italijan Klaudio Grof, Grk Spiros Moskovu, Francuz Olivije le Laj, Brazilka Simone Homem de Melo i Srbin Žarko Radaković bili su ti srećnici. (Prva pomisao: „Šta bi danas Kafkin prevodilac dao da može da se sa svojim piscem pet minuta prošeta ulicama Praga! A mi, evo, danima zajedno sa našim piscem!”) Lutali smo, dakle, zajedno sa Peterom Handkeom putanjama pustolovke iz njegovog romana. Zalazili smo na sva sumanuta mesta te periferije sveta, zavirivali smo u svaki realni budžak koji je onda pisac preinačio u epizodu svoje povesti, udisali smo mirise planine, suočavali se sa bojama i oblicima realnih slika potonje priče, sledili smo korake pisca na njegovom tlu doživljavanja i potonjeg pripovedanja.
Opažalo se, osećalo, doživljavalo se sve to u knjizi ispričano, sada, evo, u realnoj stvarnosti. Sve ono u knjizi oneobičeno, prethodno pročitano, vraćalo nas je sebi sada na terenu, u realnosti. Dakle, mogli smo da slutimo i zamišljamo kako je nastajala ova velika knjiga. A sve vreme bili smo vođeni piscem lično. Njegovo kretanje, zaustavljanje, pokazivanje rukom „tamo” ili „tamo”, pa koračanje dalje, bile su sada one teoriji čitanja dobro znane „(u tekstu) uputnice čitaocu”: „protencije” (rečenice pred čitaocem), pa „retencije” (osvrti na već pročitane rečenice), kako ih to stručno nazivaju „teoretičari recepcije”, dakako oslanjajući se na Huserlovu fenomenologiju, i tako dalje.
Grandiozni početak
I kojeg li užitka i veličanstvenog dešavanja kada smo mi prevodioci tu, u realnom okruženju knjige, u prirodi, jedni drugima i piscu čitali odlomke svojih prevoda, dakako na svojim jezicima! Kojeg li veličanstvenog događaja kada je, tu na obali rečice Tormes, visoko u brdima, u nigdini, pisac – Peter Handke lično – nama, svojim prevodiocima, najprirodnije, nikako teatralno, sedeći na goloj zemlji, poput Svetog Avgustina, uzvratio čitanjem svog, originalnog teksta. Veličanstvena scena, veličanstvena publika: niko sem nas, vetar, nekoliko krava na paši, uznemiren, ali radoznalog pogleda, bik, nekoliko ovaca, insekti (uglavnom pojedinačni, ali i u rojevima), nekoliko ptica (Kosova? Crvendaća? Senica?), neke su i cvrkutale, paralelno s piscem. Bio je to istinski, grandiozni početak rada na prevođenju knjige Gubitak slike.
Posao je, evo, konačno završen.
Knjiga je, dakle, pred nama.
Izvor: Politika Magazin
