Piše: Bojan Jovanović
Pesničku moć njegovih reči uvećava sposobnost Matije Bećkovića da ih kazuje dramaturški adekvatno, što njegove nastupe čini atraktivnim za najširu publiku.
Uprkos veoma malom i gotovo poražavajućem procentu onih koji odlaze u pozorište i prate savremenu pesničku produkciju, naša sredina se odlikuje i pojedinim kulturnim događajima koji svojim kvalitetom i masovnom posetom pružaju znatno optimističniju sliku o njenim kulturnim potencijalima. U ovoj književnocentričnoj kulturi savremenu poeziju čitaju uglavnom oni koji je i pišu. Međutim, nasuprot simboličnom broju njenih čitalaca, brojni su pojedinci koji iskazuju potrebu za čitanjem i slušanjem vredne poezije, a status pojedinih naših pesnika to neposredno i dokazuje.
Jedan od tih pesnika u našoj sredini je i Matija Bećković, čije delo ima utvrđeno značenje u srpskoj književnosti i kulturi, a odjek koji ono ima među čitaocima i slušaocima pokazuje značaj koji mu oni pridaju. Brojna publika koja dolazi da ga sluša pokazatelj je da je on ne samo književni već i kulturni fenomen. Ukoliko bismo taj fenomen hteli adekvatno da sagledamo, onda treba imati u vidu pesnikovu ličnost i njegovo delo, kao i njihov odjek u srpskoj kulturi.
Opčinjen jezikom i životom u kojem nalazi podsticaj i inspiraciju za svoje stvaralaštvo, on dokazuje da se kreativna moć stvaranjem samo uvećava. U poeziji kao „večnoj svežini sveta” nalazi veliku tajnu čovekovog životnog postojanja zasnovanog na verovanju i smislu. Verovanje u moć reči, da može okrilati imenovano i preneti ga do drugog sveta, potvrđuje se uspostavljenom vezom u postojanje jednog višeg smisaonog postojanja kojim se prevazilazi puko trajanje. Svojom inovativnošću pesnik obogaćuje jezik i poezisom, kao suštinom stvaranja, potvrđuje svoje biće i ontološku utemeljenost.
Kreativnim erosom, kao silom spajanja i preobražaja, Bećković je venčavanjem epskog i lirskog, materijalnog i duhovnog, ovozemaljskog i onozemaljskog, stvarao nove, autentične celine. U najširem opsegu od ljubavi, kao najvećeg božanskog dobra, do zla, njegove suprotnosti, Bećkovićevo stvaralaštvo obuhvata mnoge teme. Nizu njegovih dela pripadaju i knjige „Portreti”, u kojoj je pesnički oslikao svoje značajne savremenike i prijatelje, slavne književnike i stvaraoce, i „Poeme”, u kojima je autentičnom sintezom tradicionalne epike i moderne lirike iskazao svoj odnos prema najvišim i neupitnim nacionalnim i duhovnim vrednostima.
Magnetska privlačnost
Širok odjek Bećkovićevog pesničkog stvaralaštva u srpskoj kulturi iskazuje i činjenica o neobičnoj popularnosti autora i njegovih pesama. Budući da je u vreme dominacije elektronskih medija veoma rado slušan kao kazivač svojih stihova, Matija je i svojevrstan fenomen ove kulture. Pesničku moć njegovih reči uvećava sposobnost da ih kazuje dramaturški adekvatno, što njegove nastupe čini atraktivnim za najširu publiku. Ta magnetska privlačnost i tvori njegovu pesničku i intelektualnu harizmatičnost kojom potvrđuje svoju obdarenost i posedovanje svojstva koje drugi nemaju, a što u svojim nastupima nesebično deli sa njima.
U tim javnim nastupima dolazi do izražaja inherentna poetska dramatičnost scenskog potencijala njegovih pesničkih tekstova. Bećkovićeve pesničke knjige i prozni tekstovi priređivani su, dramatizovani i izvođeni na scenama domaćih i inostranih pozorišta. Afirmaciji svoje poezije on je i sam doprineo ličnim kazivanjem. U težnji da udovolji zahtevima brojne publike, pronašao je način da poslednjeg radnog dana pre novogodišnjih praznika u beogradskom „Zvezdara teatru” govori svoje stihove u sali uvek ispunjenoj do poslednjeg mesta. Iako se ulaznice za ovaj poetski spektakl naplaćuju, one se rasprodaju za dvadesetak minuta. Interesovanje publike je uvek veće od kapaciteta sale, a sav prihod od ove manifestacije „Veče sa Matijom” odlazi u humanitarne svrhe. Od 1997. godine do danas, taj susret sa čitaocima i obožavaocima je postao tradicionalan i jedinstven događaj u našoj savremenoj kulturi.
Scenske postavke Matijine poezije samo su naglasile njenu bitnu dramsku odliku koja je u vezi sa katarzom kao estetskim i etičkim pročišćenjem čovekove duše tokom procesa njene recepcije. Shvaćena u širem značenju, kultura je kontekst koji daje značenje i značaj njegovim stihovima. Služeći se ne samo standardnim književnim jezikom već i dijalektom, slengom i sopstvenim neologizmima, pesnik poseže za kreativnim potencijalom srpskog jezika kao stvaralačkom mogućnošću. U tom kontekstu pesnikov jezik književnosti postaje i činilac proširenja recepcijskog horizonta njegovog dela. Iako su izuzetna književna dela oduvek imala i širi značaj za čitaoce, u estetskom vrednovanju taj aspekt nije uziman u obzir.
Pokazuje se u savremenoj kulturi da vrednosti pesničkog dela nisu estetski ograničene tekstom, jer njihov efekat kao produženo delovanje podrazumeva znatno širi kontekst. Dodeljivanjem Nobelove nagrade za književnost jednom od rodonačelnika rok kulture, kantautoru Bobu Dilanu, ukazano je na taj širi značaj njegovog pesničkog stvaralaštva, neodvojivog od muzičkog aspekta prilikom njegovog izvođenja, u savremenoj kulturi.
Pesnik i tama
U ovom kontekstu i autentično Matijino kazivanje sopstvenih stihova postalo je bitan činilac njihove recepcije, a odjek u kulturnoj javnosti njegovih scenskih nastupa imao je sve veći značaj i dobijao značenje kulturnog fenomena. Neposredno slušanje Bećkovićeve poezije u kazivanju samog autora je uzvišeni čin koji se doživljava kao pesnička liturgija. U tom obredu slušaoci primaju reči kao pričest, jer njegovo kazivanje postaje i nešto više od poezije.
Pokazalo se da jedinstvene nastupe na književnim večerima ne mogu da poremete ni iznenadni događaj, kakav je nestanak električne energije. Tako je i uprkos promenjenom ambijentu u kojem je mrak potpuno zavladao u sali ispunjenoj do poslednjeg mesta, Matija, na književnoj večeri u Vrbasu, nastavio da kazuje svoje pesme. Dok se odjednom nad svima u sali spustila tama, samo je za trenutak zavladala tišina, jer su sa scene zasijale njegove reči i ozarile prisutne. Kao što nam sklop punih i prekinutih linija u sistemu „Ji đinga”, drevnoj kineskoj knjizi promena, uvek nešto može reći ukoliko je pitamo, tako je i prekid uslovljen nestankom struje kazao i potvrdio širi aspekt pesnikove kreativnosti. Poruka te drevne mudrosti jeste da ne treba brinuti za sudbinu sveta ukoliko iznenada ostane bez svetla, jer ga reči pesnika mogu obasjati do tada skrivenom istinom.
Ta spontana režija „slučaja” jedne scenske drame doprinela je i pesnikovom iskazivanju njegove duhovne, harizmatske moći, koja je prekid pretvorila u iluziju i u istovetnoj tami nastavila predstavu. Prepuštajući se samo tim pesnikovim rečima koje su u tami dobile povišeni značaj, prisutni su se prepustili preobražavajućem delovanju njihove istinitosti do svoje duševne katarze. Dolazak struje samo je obelodanio ono što se suštinski videlo u tami: da Matijini stihovi zrače svojom duhovnom energijom, preobražavajući ne samo onaj spoljašnji već i unutrašnji mrak prisutnih u svetlo potrebno i neophodno svetu.
Izvor: Politika Magazin
