Piše: Ljubica Arsić
Savremeno dete je, zatrpano bespotrebnim obaveštenjima, svoje detinjstvo pretvorilo u robu, a književnost za decu je kroz komercijalni uspeh preuzela terapeutsku ulogu da poduči kako da se prebrodi razvod roditelja, savlada preterana povučenost, ostvari prijateljstvo.
Slika Lolite na pragu zadevojčenja kako pokazuje Nabokovljev roman koji je inspirisao filmove Stenlija Kjubrika i Adrijana Lajna sve je prisutnija u modnim reklamama, revijama, televizijskim emisijama. Na prvi pogled detinje nevine, njene marketinški uspele naočare sa okvirima u obliku srca, koje mnoge majke i dalje kupuju za svoje mezimice, u stvari su nekim muškarcima senzualni podsticaj. O tome se ne govori glasno jer je san doteran i unapređen prema snevaču, kao što se ne raspravlja o seksualnosti odraslih koji podetinjuju ovu figuru važnu u razvoju žene.
Lolita, čije staranje posle majčine smrti preuzima očuh Humbert Humbert, zove se punim imenom Dolores. Njeno ime ukazuje na bol i patnju i istovremeno nosi onu izuzetnost igračice i kurtizane Lole Montez, o kojoj je u romanu Kap španske krvi pisao Crnjanski. Iako se u Lolitinom imenu, kao i u Alisinom, čuje tepanje i ritam razbrajalice iz dečje pesmice primerene uzrastu, profani dečji govor način je da se napadne tabu i ublaži sudbina koja ju je zadesila. U prećutanom imenu Dolores krije se aluzija na Mater Dolorosa i njeno stradanje. Ako je Majka gubitkom Sina osujećena za potpuno materinstvo, onda je kćer – Filia Dolorosa – ostala uskraćena za mnogo toga zdravog i lepog što život nosi.
Uprkos igranju s vatrom, mala Dolores-Lolita odomaćila se u današnjoj modi sa svojim napućenim usnama, blistavom glatkom kožom i treperavim očima progonjene zverke, preporučujući prihvaćen izgled šiparice sa unutrašnjom ženom koja iz sve snage želi da iskoči. Ona izgleda kao malena ćerkica, koja je, da je mama ne vidi, obukla njenu odeću pa se šepuri pred ogledalom, ali se u očima, u spoju pubertetske mladosti i naslućene ženskosti, prepoznaje saznanje o „onom”. Taj pogled ne zavisi samo od onog ko je na slici već i od onog ko gleda, jer posmatrač učitava mnoga značenja saobrazna ličnom stavu i duhu vremena.
Starmale i nedorasle
Odnos prema skarednosti i nevinosti menjao se tokom vremena. Ono što je bilo nevino u doba Donatela, koji je izvajao dečaka Davida sa koketnim šeširićem i rukom nehajno oslonjenom o bok, posle Frojdovog otkrića i obračuna sa mitom o anđeoski čistom detetu izgleda lascivno i izazivački. Shvatanje o detetu (i o ženi-majci) kao principu nevinosti i čistote danas izgleda neprihvatljivo, jer su izgled deteta i žene nedopustivo i na svakom koraku seksualizovani, što postaje ozbiljan civilizacijski problem sa kojim se svakodnevno i prilično neuspešno rvemo. Nabokovljev genijalan umetnički zapis (roman Lolita objavljen je 1955. godine) ukazuje na slučajeve pedofilne pornografije, koji se probijaju do javnosti u dvadesetim godinama prošlog veka, a nastavljaju se kroz rane filmove nedužne Brižit Bardo (Kako je slatka! Prava napućena bebica!), da bi u sadašnjoj borbi za profit bezobzirno uzeli maha koristeći devojčicu kao potrošača. Privlačnost mode „lolita”, koja ne jenjava, možda se može objasniti i time što su detinjast izgled i maženje u govoru česta infantilna pozicija u porodicama mnogih žena koje ačenjem i imitiranjem devojčice nesposobne da uključi ni mašinu za veš postižu nešto što ne mogu zrelim ponašanjem.
Modna industrija je sa dečjim modelima u pozama odraslih i devojčicama-mini-verzijama-žena – sa šminkom, visokim potpeticama i zavodničkim izgledom – u dobroj meri tome kumovala, procenjujući u beskompromisnom kapitalističkom maniru da su deca i seksualnost, koja uvek privlači pažnju, ogroman potrošački potencijal. Dečji muzički idoli nastupaju sa problematičnim koreografijama, a neprimereni tekstovi pesama koje devojčice pevaju na takmičenjima i javnim nastupima, o požudi, prevari i ljubavnom rastanku od voljenog, daleko od njihovog razumevanja i iskustva, stvaraju tragikomičnu sliku starmale i nedorasle učesnice.
Tome treba dodati i patološku želju za slavom, šepurenjem i lakom zaradom, kojoj, nažalost, podležu preterano ambiciozni roditelji bezobzirno gurajući dete u javnost. Podređujući ga apsurdnim standardima lepote na audicijama za male manekene ili takmičenjima za malu mis, dete je izloženo pogledima za koje ono još nije spremno, dok roditelji time pokazuju svoj stav da se san o životnom postignuću meri isključivo pobedom, lepim izgledom i uspehom da se preteknu ostali.
Odnos prema detetu se bitno promenio, a svakako je uzrokovan promenom u roditeljstvu, koje je, nekad pouzdano i na čvrstim nogama, sada idealizovano premetnuvši se u haotično delovanje ispunjeno napetošću.
Dug put je pređen od deteta kao nepotpunog bića, grešnog i vaspitanjem podložnog promeni, zatim onog rođenog kao dobro stvorenje koje društvo kvari, onda deteta sa željama i snažnim nesvesnim impulsima, sve do savremenog koje živi u nepredvidivom svetu sa selidbama, razvodima, ratovima, pandemijama, digitalnim nasiljem. Ono sad mora da bude uspešno, lepo, pametno, talentovano, u svakom slučaju posebno, što ga čini prilično napetim, stvarajući neutaživu potrebu za pažnjom i toplinom.
Njegov svet je postao važan i vidljiviji, ali je savremeno dete često emotivno usamljeno. Kod njega se razvijaju radoznalost i prosuđivanje, ali se uz to javljaju površnost, rasejanost, nemogućnost da se na duže vreme usredsredi i poveže sa nekim sadržajem. Detinji mozak još uvek nije prilagođen stalnim nadražajima i prekidanju pažnje, što utiče na koncentraciju, sposobnost govora i povezivanje sa drugima. Iako je siguran odnos u porodici i dalje ključ za dobar razvoj, roditelji dete stavljaju na povlašćeno mesto u koje gledaju sa strahopoštovanjem, ne razmišljajući da se tu dete možda ne oseća baš najbolje. Presto na kojem je postavljen budi, kao kod vladara i političara, stalnu potrebu za odobravanjem, jer se mali despot nikad ne oseća dovoljno dobro i uspešno.
Promene koje su pratile dete i roditeljsku ulogu primećuju se i u književnosti namenjenoj deci. Nekadašnje dete, a to nije bilo naročito davno, prikazano je kao radoznalo biće koje tek treba da se razvije kroz etičke poruke zajednice i u dodiru sa prirodom. Vaspitna uloga nije bila nasilna već lirska i pomalo bajkovita sa istaknutim poštenjem, skromnošću, prijateljstvom. Savremeno dete je, zatrpano bespotrebnim obaveštenjima, svoje detinjstvo pretvorilo u robu, a književnost za decu je kroz komercijalni uspeh preuzela terapeutsku ulogu da poduči kako da se prebrodi razvod roditelja, savlada preterana povučenost, ostvari prijateljstvo, postane trpeljiv prema drugom i drugačijem. Naravno da ovakva terapija, kroz poruke o različitosti i prihvatanju, pomaže u oblikovanju detetove ličnosti i povoljno utiče na emocionalni razvoj, ali je, uprkos koristi, često opterećujuća zbog suvih saveta šta i kako treba.
Siguran dom i maštom kroz igru
Zato je izložba „Ježeva kućica – izmišljanje boljeg sveta”, održana prošle godine u Muzeju Jugoslavije, dragocena ne samo da podseti na knjigu Branka Ćopića sa kojom su rasle generacije već i da osmisli mesto susreta koji neguje kulturno sećanje i povezivanje sa različitim vremenima. Vizuelno prikazavši bajkoliki svet sa stanovnicima šume kao arhetipskim figurama i nimalo bajkovit život pisca Ćopića, izložba je, osim što je ublažila stigmu na prokaženoj jugoslovenskoj prošlosti, pokazala kako smo zaboravili na ono što je oduvek važno: siguran dom i upoznavanje sveta maštom i kroz igru.
Ovenčana Nagradom „Evropa Nostra” za 2025. godinu, ova moderno osmišljena i duhovita izložba, nastala u radionicama sa decom širom Srbije, podseća na Ćopićevu tvrdnju da je dečja književnost oblik bekstva od neljudskog sveta, a da je vraćanje u detinjstvo idiličan pokušaj našeg pamćenja da ga dotera i iz njega izbriše ono ružno. Ukazujući na značaj doma kao podsticajnog osećaja ušuškanosti koji pojačava doživljaj slobode i samopoštovanja, na izložbi je prikazana i kamp kućica kao simbol migracija i stalnih seljenja. Lijina hladna raskoš (pozajmljena za ovu postavku iz Belog dvora) ilustrovana je luksuzno postavljenim stolom, dok vukov prostor budi strah i nelagodu kroz nacionalističke pretnje. Ono što pleni u ovoj kreativnoj postavci jeste humor kao važna poruka deci, čime se u izloženoj „Ježevoj kućici” stvorila prihvatljiva slika sveta uprkos tome što je on oduvek bio opasan.
Izvor: Politika Magazin
