Piše: Grant Inskip
Prevod: Žurnal
Imperije ne propadaju; one počinjavaju neizbježno samoubistvo uništavajući svoje primarne izvore bogatstva: poštovanje i industriju. Američka imperija postoji od 4. jula 1776. godine, kada je proglašena u trenutku kada su se kolonijalne elite pobunile protiv Britanske krune u nastojanju da prošire svoju teritoriju širom kopna Sjeverne Amerike. Tokom dva i po vijeka, ta imperija je postala najdominantnija sila — vojno, ekonomski i kulturno — koju je svijet ikada vidio.
Nakon nekoliko svjetskih ratova koji su oslabili sve druge velike sile, SAD su nasljedile položaj vrhovne moći, bez istorijskog presedana koji bi se mogao porediti sa nadmoćnim globalnim uticajem kojim sada raspolaže američka vlada. Prije ulaska u Drugi svjetski rat, američki planeri su bili svjesni da je Amerika već decenijama najjača ekonomska sila na svijetu, i da će se na kraju rata naći u položaju snage koji će omogućiti Vašingtonu da oblikuje tok međunarodne politike — u nedogled, ako bi to bilo moguće — i da će morati da stvore globalni poredak koji će osigurati kontrolu nad većinom svjetskih resursa za američke korporacije, prije svega one iz energetskog sektora.
Da budemo jasni, ovi navodni „mudraci“ koji su stvorili „Pax Americana“ zaista su postigli veliki uspjeh. Sjedinjene Države su nadvladale Sovjetski Savez u Hladnom ratu strategijom „obuzdavanja“, već više od 80 godina kontrolišu primarne energetske resurse svijeta, održavaju najveću ekonomiju u istoriji čovječanstva i posjeduju svetsku rezervnu valutu, što američkoj vladi daje ogromnu moć nad globalnom trgovinom i sposobnost da natjera druge zemlje da izvršavaju njihove naloge ili da, u suprotnom, trpe razorne sankcije koje parališu njihovu ekonomiju.
Iako imperija i dalje zadržava svoj periferni status vodeće svjetske sile, jaz između SAD i konkurenata znatno se smanjio. Mnogo toga se promijenilo u posljednjih deset i više godina. Unipolarni trenutak je nestao, uglavnom prijateljski odnosi sa Rusima iz devedesetih i dvije hiljaditih potpuno su se urušili, Kina je postala vodeći proizvođač u svijetu (SAD su držale tu titulu više od jednog vijeka do 2010. godine), Peking i Moskva su, zajedno sa Iranom i drugima, stvorili de fakto koaliciju u borbi protiv američke hegemonije, a Sjedinjene Države — nakon što su ponovo imale neuporedivu moć i kredibilitet kada su lako oslobodile Kuvajt od Sadama 1991. — izgubile su dobru volju koju su nekad uživale u svijetu i danas se uglavnom doživljavaju kao odmetnička država koja prijeti međunarodnom miru i bezbjednosti.
Naravno, sve imperijalne sile ponašaju se kao odmetničke države, ali kulturna hegemonija i prestiž Amerike imali su skoro jednako važnu ulogu u njenoj globalnoj dominaciji kao i vojna sila ili ekonomska moć. Da bi usadila poslušnost unutar imperije, država mora imati određenu mistiku i sposobnost da zavodi saveznike i partnere da postupaju po njenoj volji. Sjedinjene Države tu sposobnost više u suštini nemaju, jer svijet već odavno uočava licemjerje u američkim djelovanjima. Kolonije u Latinskoj Americi su u pobuni, kako građani zbog neoliberalnih politika diktiranih iz Vašingtona koje su stanovništvo dovele do ruba egzistencije, tako i političari koji sve češće sarađuju s američkim protivnicima u Kini i Rusiji kako bi smanjili ekonomsku zavisnost od SAD.
Kolonije u Africi se svake godine bune sve više i više, s vojnim huntama koje preuzimaju vlast i protjeruju svoje zapadne kolonizatore. Od Nigera i Malija do Gabona i širom Sahela, SAD i Zapad aktivno gube novi hladni rat protiv Rusije i njihovih imperijalnih saveznika – Kine, koji sada pristižu da zamijene stare kolonizatore nudeći infrastrukturu, bezbjednost/naoružanje i ekonomsku pomoć u zamjenu za dragocjene resurse koji se transportuju u jezgro kineske imperije u Evroaziji. Iako to u suštini znači da obični Afrikanci samo mijenjaju jedne gospodare za druge, ovi državni udari kojima se zbacuje Zapad dočekani su sa masovnom podrškom lokalnog stanovništva koje gaji duboku mržnju prema američkom i zapadnom imperijalizmu.
Iako Amerika i dalje ima izvjesne komparativne prednosti u odnosu na svoje glavne neprijatelje na Bliskom istoku (Iran) i u Istočnoj Aziji (Kina), dominacija Vašingtona u tim regionima je u opadanju zbog sve veće moći ovih imperija koje jednog dana žele potpuno izbaciti SAD iz oba regiona. Američku vladu sve ozbiljnije izazivaju nove snage Kine, Rusije i Irana u Crvenom moru i širem području Bliskog istoka.
Egipat sve više balansira svoje odnose, a u posljednjih nekoliko godina pojavljuju se izvještaji o tome da Rusi koriste egipatske luke kao logističke centre i polazne tačke za vojne operacije u Libiji. Rusija takođe dobija svoju prvu pomorsku bazu na Crvenom moru u Sudanu, dok Peking i Moskva nastoje da uspostave dominaciju u ovom strateškom regionu. Istovremeno, iranski regionalni proksiji otkrili su ključne slabosti u američkoj odbrambenoj postavci na Bliskom istoku — od Iraka i Sirije pa sve do Adenskog zaliva i Crvenog mora. Kina i Rusija dodatno jačaju odnose u regionu Crvenog mora kroz unapređenje ekonomske i bezbjednosne saradnje sa Eritrejom i Etiopijom, dok Peking ubrzano širi svoje prisustvo u Južnom kineskom moru preko vještačkih ostrva koja se pretvaraju u vojne objekte, čime konstantno povećava pritisak na američke kolonije, prije svega Filipine i Tajvan. Pored toga, Kina se pridružuje Rusima u pomorskim vježbama kao demonstraciji sile u regionu Istočne Azije — regionu koji američka mornarica nadzire i kontroliše još od 1940-ih godina.
Iako je američka moć zapravo ojačala u Evropi nakon ruske invazije na Ukrajinu i ostaje dominantna u Istočnoj Aziji i Okeaniji, pojavljuju se bar minimalni znaci slabljenja uticaja SAD i u tim regionima. Zapadni lideri, iako i dalje duboko privrženi savezništvu sa SAD, poslednjih godina sve otvorenije istupaju i sve češće se razilaze sa američkom politikom.
Saveznici Sjedinjenih Država, kao i same američke korporacije, oprezni su prema novom Hladnom ratu koji Amerika vodi sa Kinom, jer su evropske i azijske ekonomije — kao i američka — sada duboko integrisane s Pekingom. Niko od američkih saveznika, niti same američke kompanije, ne žele da izgube profitabilno kinesko tržište. Istina, postoje znakovi da pojedini sektori Zapada unutar američke imperije pokušavaju da smanje ekonomsku međuzavisnost s Kinom, ali to se više odnosi na strah od potencijalnog sukoba SAD i Kine, nego na bilo kakvo poštovanje navodno uglednog liderstva Vašingtona.
Većina ljudi obično krivicu za pad američkog liderstva i ugleda u svijetu, kao i za ekonomski pad, pripisuje jednostranim ratovima po izboru koje je Amerika vodila u okviru „rata protiv terora“ (Avganistan i Irak). Istina je da su ti ratovi doveli do delegitimizacije američke spoljne politike u očima većine svijeta, kao i do uklanjanja Sadama kao regionalnog protivtežnog faktora Iranu, što je omogućilo da uticaj Teherana poslednjih decenija proširi svoj domet. Takođe je tačno da su ti ratovi eksponencijalno uvećali američki budžetski deficit i dodatno obezvrijedili dolar (USD), ali smatram da se pad američke imperije u većoj mjeri može pripisati drugim, ozbiljnijim strateškim greškama proisteklim iz kratkovidosti i političkog neznanja.
Dok američke kolonije na Bliskom istoku trpe pritisak od nove iranske imperije u usponu, kolonije u Evropi suočavaju se sa najozbiljnijom bezbjednosnom prijetnjom još od završetka Drugog svjetskog rata — ratom Rusije u Ukrajini, koji je izazvan kratkoročnim i iluzornim političkim razmišljanjem. Iako je iranska moć prijetnja interesima SAD na Bliskom istoku, Teheran je znatno lakše obuzdati nego Moskvu, koja raspolaže ogromnim resursima, ima imperijalno prisustvo na više kontinenata i prednjači u nuklearnom naoružanju. Širenje NATO-a na Istok, koje se često predstavlja kao geopolitička pobjeda Vašingtona, u stvarnosti je bila velika strateška greška američkih planera. Rusija se tome protivi oduvijek i taj proces ostaje egzistencijalna prijetnja njenim imperijalnim interesima u Istočnoj Evropi.
Vlada Sjedinjenih Država, opijena moći unipolarnog trenutka, jednostavno je mislila da može nametnuti proširenje NATO-a Rusiji i pritom zadržati pozitivan zamah u odnosima s Kremljom. Željno razmišljanje, zaista.
U stvari, time su samo gurnuli Rusiju i Kinu u međusobni savez, pošto su obje države stekle utisak da ih američka imperija opkoljava. Do 2008. godine, SAD su stvorile geopolitičku situaciju koja je rezultirala prvim evropskim ratom u 21. vijeku — invazijom Rusije na sjevernu Gruziju. Taj potez je uglavnom bio usmjeren na sprečavanje ulaska Gruzije u NATO nakon što je Buš Mlađi javno obećao da će i Gruzija i Ukrajina jednog dana postati članice. Kao što je već napomenuto, ovo je dobro poznata „crvena linija“ za Ruse, baš kao što su sovjetske snage na Kubi 1962. godine bile neprihvatljive za američku vladu. Pa, zašto su onda američki planeri širili NATO na Istok i obećavali članstvo Ukrajini i Gruziji? Zbog profita, naravno.
Džilijan Tet: Tramp testira spremnost Amerikanaca da trpe nedaće
Proširenje vojnog saveza pod vođstvom SAD značilo je širenje tržišta za američke proizvođače oružja. Takođe je značilo povećanje vjerovatnoće da će Rusija reagovati agresivno, što bi SAD mogle iskoristiti kao izgovor da prekinu rastuću evropsku zavisnost od ruske nafte i gasa — što je upravo ono što su američki planeri uradili poslednjih godina nakon što su dobili eskalaciju koju su tražili u Ukrajini. Ali, dok su se SAD sve više zapetljavale u Evropi (ogromni vojni troškovi za Ukrajinu, povećano prisustvo američkih snaga širom kontinenta, proširenje NATO-a na Nordijske zemlje i sl.), to su činile u trenutku kada je njihov imperijalni fokus trebalo biti nepokolebljivo usmjeren ka rastućoj kineskoj imperiji, za koju američki zvaničnici priznaju da predstavlja najozbiljniju stratešku prijetnju američkoj dominaciji u istoriji.
Dijelom se pitam koliko je Kina dala generalno „odobrenje“, ili barem neku vrstu pečata saglasnosti, kada su se Putin i Si sastali neposredno prije invazije. Kini je sigurno bilo jasno da će rat još više približiti Rusiju njihovoj orbiti (zavisnost/imperija), s obzirom na to da je ratna mašina Moskve bjesnila, ali je to bilo moguće samo zahvaljujući tome što je Kina podržala najsankcionisaniju ekonomiju na svijetu. Takođe im je sigurno bilo jasno da će rat pomjeriti američki geopolitički fokus, odvlačeći resurse i vojna sredstva iz Istočne Azije ka Evropi — što je svakako dobra vijest za imperiju u širenju koja želi da dominira susjedima podržanim od strane SAD. Činjenica da Vašington troši resurse na rat u Evropi, kao i na beskonačne ratove na Bliskom istoku, upravo je ono što planeri u Pekingu žele.
Ali kako je Kina postala ekonomska sila, nova vojna sila u usponu i geopolitički div kakav je danas? Uz veliku pomoć Zapada (kapitala), što nas dovodi do dvije najteže strateške greške u istoriji američke imperije:
1 – Otvaranje prema Kini 1970-ih godina
2 – Prijem Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 2001. godine
SAD i Kina su trenutno usred borbe za dominaciju u sferi valuta, pri čemu je kineski juan, odnosno renminbi, stekao značajan uticaj u globalnoj trgovini tokom posljednje decenije. Da ne pominjemo da se de-dolarizacija snažno probija u međunarodni sistem, u kome mnoge zemlje nastoje da se oslobode pretjerane zavisnosti od američkog dolara, posebno pošto SAD nemilosrdno koriste svoju valutu kao geopolitičko oružje. Kineski planeri žele tu moć za sebe, iako još imaju dosta toga da urade, ali upravo zbog toga SAD žele da spreče i obuzdaju geopolitički uticaj i imperijalni uspon Kine.
Vašington na duge staze nema nikakve ekonomske šanse. To se jasno vidjelo u Trampovim tarifama, koje nisu bile usmjerene samo protiv Kine već i protiv cijelog svijeta. Njegov „dan oslobođenja“ i trgovinski rat predstavljaju čin očaja imperije koja je svjesna da više ne može ekonomski da se takmiči sa svojim najvećim konkurentom. Njihovo jedino preostalo sredstvo jesu tarife, sa namjerom da uspore industriju i proizvodnju u Kini, ali i u američkim kolonijama, uz nadu da će se time dugoročno ojačati američka ekonomija.
Trampove carine pogađaju Srbiju: Indirektna šteta daleko veća od direktne
Vašington zapravo kocka sa globalnom ekonomijom u nadi da će zadržati američku primarnu poziciju. Kako Janis Varufakis objašnjava: „Ono što njegovi (Trampovi) kritičari ne razumiju jeste da pogrešno misle da on vjeruje da će njegove tarife same po sebi smanjiti trgovinski deficit SAD. On zna da neće. Njihova korisnost leži u sposobnosti da šokiraju strane centralne banke i natjeraju ih da snize domaće kamatne stope. Posljedično, evro, jen i juan će oslabiti u odnosu na dolar. To će neutralisati povećanje cijena uvoznih dobara u SAD i ostaviti potrošačke cijene na istom nivou. Zemlje koje su tarifirane u suštini će plaćati za Trampove tarife.“
To je jedan mogući ishod. Američka imperija se nada da će svijet pristati na njene uslove i da će šteta nanesena globalnoj ekonomiji omogućiti SAD da ostanu za volanom, mada znatno oslabljene i ekonomski i geopolitički. Mnogo vjerovatniji scenario, po mom mišljenju, jeste da će Amerika dodatno izolovati samu sebe i još dublje potonuti u ekonomsku recesiju, imperijalni pad i odgurati saveznike u naručje protivnika, jer jednostavno neće moći da se oslone na tako nestabilan i nepouzdan režim. Amerika je postala odmetnička nacija našeg doba — ne samo u realnosti, što je uvijek bila, nego sada i u očima većine svijeta koji je se suštinski plaše. Ono što zapravo postižu jeste jačanje bilateralnih odnosa između ključnih saveznika i njihovih najvećih protivnika. Japan, Južna Koreja i Kina su nedavno objavili jačanje ekonomskih i bilateralnih veza kako bi zajedno prebrodili oluju. Takođe, postižu dalje ekonomsko slabljenje velike većine Amerikanaca, što znači da će ekonomija SAD samo nastaviti da slabi kako godine prolaze. Amerika je tokom Hladnog rata obuzdavala svog arhineprijatelja (Sovjetski Savez), a sada u novom hladnom ratu obuzdava samu sebe — izolujući se od ostatka svijeta i suzbijajući sopstvenu moć. Zbog toga kažem da pad jedne imperije nikada u istoriji čovječanstva nije bio ovako očigledno apsurdan i komičan.
Kako se Kina kreće ka tome da do kraja decenije postane najveća ekonomija na svijetu, i kako bude preuzimala kontrolu nad globalnom trgovinom preko svoje rezervne valute, američki dolar (USD) će postati uglavnom bezvrijedan, posebno imajući u vidu enormna dugovanja Sjedinjenih Država. Kada je Nikson skinuo dolar sa zlatnog standarda početkom 1970-ih, time je omogućeno američkim korporacijama da znatno povećaju profitne margine, ali je ujedno oslabljena vrijednost valute. Neoliberalna era u suštini je bila igra ljuštura sa ciljem maksimizacije bogatstva korporacija, dok je dolar slabio inflacijom i postajao sve manje pouzdana (i vrijedna) valuta. Na kraju, kao što je bio slučaj sa svakom drugom globalnom imperijom koja je vremenom propala, i SAD će izgubiti status rezervne valute u korist neke sile u usponu.
To već sada možemo vidjeti u odnosu između dolara i kineskog juana ili renminbija. Kada se to dogodi, globalna imperija — američki vojni aparat koji nadgleda svjetsku trgovinu i okupira države radi eksploatacije resursa — doživjeće momentalni krah, a Kina će postati najdominantnija sila na planeti. To je ona „kineska prijetnja“ o kojoj se na Zapadu stalno priča. Kada su SAD otvorile vrata Kini preko Niksonove posjete Maou 1972. godine, kasnije dozvolivši Pekingu da se pridruži Svjetskoj banci krajem 1970-ih, i kada je Klinton faktički uveo Kinu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) početkom ovog vijeka — to su bile teške strateške greške. Otvaranjem prema Kini, planeri su nastojali da iskoriste kinesko-sovjetski raskol i spriječe zbližavanje Moskve i Pekinga, plašeći se ekonomske prijetnje koju bi to moglo predstavljati za američku i zapadnu hegemoniju u svjetskim poslovima.
Zato je zanimljivo što su kasnije administracije SAD zapravo približile te dvije sile, ignorišući osnovne ruske geopolitičke interese u Istočnoj Evropi i oko Crnog mora. Američke administracije od kraja 1940-ih pa sve do početka 2000-ih nikada nisu shvatile da su i Kina, i kasnije postsovjetska Rusija, uvijek djelovale u skladu sa svojim interesima, bez namjere da se podrede ni sovjetskoj ni američkoj hegemoniji. Ali, misleći da mogu jednostavno privući Kinu nudeći joj izgradnju ekonomije oslonjene na američki i zapadni kapital, omogućili su Kini pristup Svjetskoj banci i WTO-u — što je dovelo do eksplozivnog rasta kineske ekonomije i pretvorilo Peking u najozbiljnijeg neprijatelja Vašingtona u istoriji. To je upravo vrsta strateškog razmišljanja koja uništava imperije.
Iz ugla korporativne Amerike, otvaranje prema Kini je imalo smisla. Omogućilo je američkim korporacijama da povećaju profite, premjeste eksploataciju u sredine u kojima lakše mogu da snize plate, suzbiju radnička prava, i steknu finansijsku prednost. Ali u stvarnosti, time su počeli da demontiraju proizvodnu sposobnost same Amerike i, u suštini, izgradili kapacitete Kine. Danas se prava vrijednost jednog proizvoda poput „Epla“ bukvalno fizički nalazi u Kini: kapacitet za proizvodnju kompjutera i sami kompjuteri koji se odatle isporučuju. Upravo zato SAD grozničavo pokušavaju da diversifikuju lance snabdijevanja i ponovo ojačaju sopstvenu proizvodnju, jer je moć koju bi Kina mogla imati u slučaju rata — ili ako preuzme Tajvan i stekne kontrolu nad industrijom poluprovodnika — potencijalno pogubna. Naravno, u ovom trenutku, s obzirom da Peking zavisi od uvoza energenata za funkcionisanje svog društva, američka vojska bi i dalje mogla nametnuti blokadu koja bi za nekoliko mjeseci paralisala kinesku ekonomiju.
Međutim, ako dođe do ozbiljnog rata ili trgovinskog rata u kome pošiljke zaista prestanu, Amerika bi mogla biti u velikom problemu. Kina ima kapacitet da proizvodi kompjutere (i mnoge druge stvari), dok Amerika to jednostavno više nema. Što se tiče same Kine, iako u praksi ni približno nije komunistička, poznaje marksističko mišljenje i bez problema je žrtvovala sopstvenu radničku klasu u korist američkih korporacija kako bi obogatila sopstvenu vladajuću klasu, dok je zapadni kapital paralelno razvijao njihove proizvodne snage.
Istinski se pitam do koje mjere su američki planeri cinično na to gledali kao na još jednu priliku da se lično obogate, a do koje su zaista povjerovali u sopstvenu ideološku priču — da će spajanjem finansijskih interesa uspjeti da Kinu vežu za globalni kapitalistički sistem pod američkom kontrolom. Iz ugla finansijskog kapitalizma, odnosno korporativne Amerike, to je funkcionisalo: kapital je mobilan, i ako SAD izgube međunarodni uticaj i ugled, investicije i životni stilovi se mogu premjestiti gdje god požele, ili izolovano zaštititi od posljedica.
Zaista, kako proćerdati najveći istorijski poklon koji je ikada dospio u ruke jedne imperije: pobjeda u Drugom svjetskom ratu — ostvarena uz relativno mali gubitak američkih života, bez ikakvog razaranja američke teritorije ili infrastrukture, uz najveću vojnu silu u istoriji koja nikada nije demobilisana, i moralnu auru koja je sve to pratila jer su Sjedinjene Države važile za „dobrog momka“ koji je spasio svijet od njemačke i japanske agresije. Ne postoji primjer imperije koja je tako brzo rasla, a da je pri tom zadržavala privid dobročinstva — i onda su tu cijelu eru nakon rata potrošili na promašaje u potrazi za kratkoročnim i srednjoročnim ciljevima obogaćivanja sopstvenih elita i nasilja kako bi se spriječio razvoj drugih država nezavisnim putem.
Da su SAD nastavile sa dosljednom politikom obuzdavanja, sasvim je moguće da bi Sovjetski Savez svejedno propao, s obzirom da su upravo pobune u Istočnoj Evropi bile ključni faktor njegovog kolapsa, a Kina bi danas bila znatno manja ekonomska sila s kojom bi SAD morale da se nose. Ali to bi takođe značilo da korporativna Amerika ne bi bila toliko bogata — što bi ljudima trebalo jasno da pokaže kako funkcionišu državna politika i moć.
Grant Inskip je aktivista iz Denvera, Kolorado, koji trenutno živi u Finiksu, Arizona. Piše o socioekonomiji, filozofiji i geopolitici na Instagramu: @the_pragmatic_utopian.
Izvor: Counterpunch
