Piše: Žarko Marković
Bosna i Hercegovina država je prepuna imaginacija i toliko ih je da je ovaj stubac prekratak da bi sve bile nabrojane.
Ipak, vrijedi pomenuti nekoliko. Najveća imaginacija koja se tiče ove zemlje je njena „suverenost“. Iako se u nju mnogi zaklinju, ona praktično ne postoji i biće prava fatamorgana sve dok iz Sarajeva ne ode OHR. A i nakon toga biće potrebne godine da se suverenost ukaže. Ako se BiH prethodno ne raspadne.
Druga imaginacija je borba protiv kriminala i korupcije te sukoba interesa, a treća je takođe borba, samo ovaj put protiv političkog uticaja na javne nabavke. Četvrta imaginacija je kultura dijaloga, peta pošteni izbori, šesta treći entitet i tako dalje i tako dalje… Visoko mjesto na ovom spisku imaginacija, odmah iza suverenosti, zauzima ono što ovdašnji političari, gotovo svi mediji i razne zvijezde granta zovu – evropski put. Razlika je samo u tome što su suverenosti puna usta samo sarajevskim političarima, dok o evropskom putu govore svi dok im pri tome govor tijela otkriva da ni sami ne vjeruju da to na šta misle zaista i postoji.
Jer, BiH nije na evropskom putu. Nije ni na evropskom puteljku, makadamu, kozjoj stazi. Podvoditi političke procese pod plašt priče o evropskim integracijama je obmana u rangu priča o trećem entitetu, unitarizaciji ili nezavisnosti. I to nije krivica isključivo ovdašnjih političara, već prevashodno Brisela. Svaka priča o integracijama koje vode prema sadašnjoj briselskoj birokratiji je tragikomična i to je svakome ko želi da to vidi sasvim jasno, a da uopšte ne postavlja pitanje kako je, do đavola, Bugarska član EU, a Ukrajina trenutno bliža tom savezu od BiH.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Dežurni kritičari opozicije u Republici Srpskoj već godinama zamjeraju toj političkoj strukturi da ne zna ništa drugo nego da kritikuje i napada. Tvrde da nikada nijedno rješenje nisu predložili, jer ga najčešće i nemaju i da opozicija ovdje postoji uglavnom da bi primala plate na račun poreskih obveznika i ništa ne radila. Osim toga, zamjeraju im i da djeluju reaktivno, a ne proaktivno, da politiku uglavnom uvijek diktira neko drugi, najčešće Milorad Dodik, a onda oni kaskaju za njim nizom reakcija čiji efekat na kraju bude potpuno nevidljiv, osim na izborima kada postane izuzetno vidljiv kroz opadanje broja glasova za najjače stranka opozicije.
No, evo, i to se promijenilo. Tri stranke iz Srpske koje čine opozicioni blok i koje su po ugledu na one federalne već dobile simboličan naziv „trojka“, konačno su napravile prvi korak, pokrenule neku inicijativu, otvorile neku priču pa su drugim strankama u zemlji ponudile dokument pompezno nazvan platformom, u kojem su nabrojale sve prioritete za koje će se zalagati u narednom periodu te pozvale druge da iste te prioritete podrže. A u dokumentu redom su nabrojani prioriteti: borba protiv korupcije i kriminala, te sukoba interesa, eliminacija političkog uticaja kod javnih nabavki, kultura dijaloga, pošteni izbori, još nekoliko stavki i – evropski put. Imaginacija do imaginacije.
Preduzeti su i drugi konkretni koraci pa su kreatori dokumenta sa evropskim putem kao sastavnim dijelom otvoreno o tom putu razgovarali ni sa kim drugim nego sa šefom diplomatije zemlje koja je Evropsku uniju napustila. I to na Đurđevdan.
Nikola Tanasić: Novi „Čuvari galaksije“ – lament nad smrću Amerikane
Tajming za sastanak idealan ako želite da ponovo izgubite na izborima. Jer, sastajati se Englezom i to baš na Đurđevdan i računati na podršku Srba na izborima korisno je u istoj mjeri kao i sastati se sa Kristijanom Šmitom, što se takođe dogodilo prije tri godine. Tu vrstu egzibicije bez straha od gubitka izbora sebi može da priušti možda jedino Aleksandar Vučić. On može sve pa i da dovede Gerharda Šredera u Beograd na dan godišnjice NATO bombardovanja. I da ne pretrpi ozbiljnije posljedice.
U ovdašnjoj opoziciji nema političara kalibra Aleksandra Vučića, a ne izgleda baš ni da ih on podržava u tome što rade. Ali, to je već tema za neki drugi komentar.
Izvor: Glas Srpske
