Piše: Dragutin Nenezić
U ovom tekstu bih se preliminarno osvrnuo na preostale četiri tačke novog beogradskog plana za Kosovo, čijom prvom tačkom sam se bavio u prethodnom tekstu, dok bi detaljniju razradu ostavio za trenutak kada se donesu odgovarajuća akta u srpskom pravnom sistemu.
Druga tačka se tiče proglašenja KiM za područje posebne socijalne zaštite. Načelno, ovome nemam ništa da prigovorim, dok ne vidim kako će se to npr. ograničiti promet nepokretnosti (i gde se te nepokretnosti nalaze), ili kako će se utvrditi ko na KiM „zaista“ živi (i šta to znači). Međutim, interesantno je da propisi o socijalnoj zaštiti ne regulišu „područje posebne socijalne zaštite“, ali da se nešto slično može naći u hrvatskim propisima – u Zakonu o područjima posebne državne skrbi, koji je imao za cilj revitalizaciju krajeva opustošenih Olujom.
Ovde bih se ukratko dotakao još jednom paralela između Hrvatske i Kosova, koje nisam spomenuo u prošlom tekstu – na oba mesta su Srbi suočeni sa minskim poljem optužnica za ratne zločine, i na oba mesta se odgovara i za muzički izbor. Koncept područja posebne pomoći ovo samo upotpunjuje, premda dolazi s druge strane administrativne linije.
Treća tačka je savremeno nazvana Otpornost srpskih institucija na KiM, ali je to poprilično daleko od stvarnosti – ovde se radi o izmeštanju institucija van KiM, kao i otvaranju Pisarnice sa velikim P, sasvim nalik na kontejnerizaciju Poštanske štedionice. Ova tačka predstavlja kontinuitet sa politikom posle 1999, kada su izmeštene policijske uprave i univerzitet (koji se posle vratio – videćemo još dokle i da li i njega čeka opet ista sudbina), što je negde na liniji liniji aktuelnih izjava Vučića o proročkim rečima iz 1999. Drugim rečima, ovom tačkom se Srbija, odnosno institucionalna komponenta njene kosovske politike, u velikoj meri vraća na stanje iz 1999, posle NATO agresije, ali ovog puta kao NATO saveznica. Tužno, što bi rekao Tramp.
Četvrta tačka se kreće istim pravcem kontinuiteta – uspostavljanje posebnog Tužilaštva, koje će da goni zvaničnike privremenih institucija samouprave u Prištini. Za one koji se pitaju zašto to nisu radila redovna tužilaštva, odgovor je zato što ih po briselskim dogovorima više nemamo na KiM, pa je u tom smislu ovo opravdano, iako u ovom trenutku učinak takvim tužilaštava može da se učini upitnim, što će svakako pokazati vreme.
Ali da se vratim na kontinuitet sa 1999. – ovo je slično sudskom procesuiranju tadašnje vrhuške tada neprijateljske i zločinačke NATO soldateske, samo je, shodno promeni naše spoljne politike, ovog puta meta neko drugi.
Konačno, peta tačka se tiče proglašavanja „nelegalnosti svih organa i institucija obrazovanih na teritoriji KiM nakon nelegalno jednostrano proglašene nezavisnosti i nepostojanju svih njihovih akata koji su doneti, ili će tek biti doneti“. U samom tekstu tačke se, za razliku od naslova, javlja i reč „nekoordinisani“, da bi dodatno umeravanje usledilo od strane premijera Vučevića, koji je objasnio da „Sve čime krše sporazume, za nas nije obavezujuće“.
Dakle, čini se da se neće poništiti sve, već samo ono što nije koordinisano i u skladu sa sporazumima, što će otvoriti pitanje koje sam spomenuo u prošlom tekstu – kakva je zapravo priroda sporazuma, pre svega briselskog – a zatim i kakva je sadržina evropsko-ohridskih dogovora (za koje sad više ni predstavnici zvaničnog Beograda ne tvrde da nisu obavezujući jer nisu potpisani).
Dragutin Nenezić: O evropskom predlogu/sporazumu – šta se (ni)je izgubilo u prevodu
Ova tačka pokazuje svu muku Beograda kada je u pitanju kosovska politika – kako se dodvoriti biračkom telu, a ne naljutiti zapadne partnere i saveznike. S tim u vezi, pod ovom tačkom se spominje analogija sa Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije, pa se tu može postaviti pitanje koje je, na sebi svojstven način, problematizovao i Vučić – ko je okupirao Kosovo i Metohiju?
Prema pravnoj definiciji okupacije, to mogu biti samo neprijateljske vojne snage, pa u slučaju KiM, to može biti samo KFOR, a KFOR je sada naš prijatelj i saveznik, pa ne može biti mrski okupator, što ovu tačku čini pomalo besmislenom, isto onoliko koliko bi bilo besmisleno i gromoglasno najavljivano proglašavanje okupacije. Uzgred, ni slične odluke donete 2008. (a jedna, između ostalog i mojom zaslugom, i 2015) nisu nikad bile sprovedene do kraja…
Ipak, o svim ovim tačkama vredi detaljnije suditi kad budu pravno uobličene, za šta je ostavljen rok od 45 dana, koji pada krajem oktobra. Do tad, može se samo postaviti pitanje zašto se sve ovo donosi tek sad, posle dve godine agonije izazvane napuštanjem institucija i/ili povlačenjem sa barikada (gde se o pravom uzroku može raspravljati, i čemu ću se posvetiti u narednom periodu), posle svih poginulih, ranjenih, uhapšenih, pobeglih, i posle sveukupnog stradanja Srba na severu KiM kakvo su možda samo prošli Srbi sa juga KiM pre njih?
U nedostatku odgovora na to pitanje, mogu da zaključim da su ove četiri tačke u velikoj meri za internu upotrebu, odnosno služe svojevrsnoj internalizaciji štete nastale na gore opisan način, i to u velikoj meri zakasneloj. Izgubljeni i uništeni životi se ne mogu nadoknaditi novcem, a pogotovo ne socijalnim davanjima. Izostanak nekih drugih – a pravno i operativno mogućih – vidova finansijske podrške govori o tome da je jedna od tendencija i da se problem KiM zapravo svede na svojevrstan socijalni slučaj, koji će pratiti sve što socijalne slučajeve inače prati u našem društvu – od sveukupnog zanemarivanja do histeričnog odijuma onog dela društva koji za sebe misli da ne može postati taj socijalni slučaj, iako ga od toga deli jako malo.
Izvor: KoSSev
