Piše: Milovan Urvan
Ako je išta konstanta u istoriji takozvane Crnogorske pravoslavne crkve, onda je to činjenica da se ona ne dijeli po eparhijama, nego po sujetama. I da svaki novi raskol počinje istom rečenicom: „Ja sam pravi nastavljač, a onaj drugi je uzurpator.“ Svi ti „nastavljači“, međutim, izašli su — bez izuzetka — iz istog šinjela.
Miraš kao početak i kraj
Miraš Dedeić je temeljni paradoks CPC. Čovjek koji se predstavlja kao mitropolit crnogorski, a koji je još 1997. godine odlukom Vaseljenske patrijaršije lišen svešteničkog čina, postavljen je za kamen temeljac jedne „crkve“ koja se poziva na pravoslavno predanje i kanonski kontinuitet.
Ta činjenica nije stvar političkog stava, nego crkvenog akta:
Vaseljenska patrijaršija ga je raščinila, čime je on, u kanonskom smislu, trajno onemogućen da vrši sveštenu službu. Nije episkop, nije mitropolit, niti je u jedinstvu sa ijednom kanonskom pravoslavnom crkvom. Sve što je nakon toga činio — činio je izvan Crkve.
I upravo taj fakt objašnjava sve što je uslijedilo.
Lav Lajović – učenik koji je poželio vlastiti oltar
Jedan od najpoznatijih „odmetnika“ iz Miraševog kruga jeste Lav Lajović. Kao i mnogi prije njega, u jednom trenutku je bio dovoljno blizu centru moći, a u drugom dovoljno daleko da poželi svoj komad iste priče.
Šta se juče dogodilo na Cetinju: Takozvana CPC pocijepana na tri dijela
Lajovićeva frakcija nije nastala iz neslaganja oko vjere, kanona ili dogme — jer ih u CPC nikada nije ni bilo — nego iz klasičnog sukoba oko legitimiteta i kontrole. Rezultat je poznat: još jedna „crkva“, bez crkava; još jedan „jerarh“, bez jerarhije.
Mitropolit Boris – raskol kao logičan nastavak
Posebno simptomatičan slučaj jeste i takozvani mitropolit Boris, koji se, nakon izvjesnog vremena provedenog u strukturi CPC, otvoreno odmetnuo od Miraša Dedeića. Iako je formalno nastupao kao njegov saborac, Borisov raskol nije značio preispitivanje kanonske neutemeljenosti CPC, već isključivo spor oko toga ko ima pravo da bude „prvi“ u projektu koji nikada nije imao ni sabor ni poredak.
Kao i u prethodnim slučajevima, i ovaj sukob nije iznjedrio nikakvu novu crkvenu realnost, već je samo produbio unutrašnju fragmentaciju jedne već raskolničke strukture. Boris je, kao i drugi prije njega, napustio Miraša, ali nije napustio njegov model: samoproglašenu jerarhiju bez priznanja, i ambiciju bez kanonskog pokrića.
Treći, četvrti i svi budući
Pored Miraša i Lajovića, postoji i čitav niz manjih, često jednočlanih ili medijskih frakcija — bivših sveštenika, „episkopa u najavi“ i aktivista koji su svi, bez izuzetka, nekada bili dio iste strukture.
Ono što ih povezuje jeste neuspjeh da shvate jednostavnu stvar: projekat koji je nastao van Crkve ne može se reformisati unutar Crkve.
Bez kanona, bez sabora, bez ishoda
CPC nije podijeljena zato što je jaka, nego zato što je prazna. Kada nema kanonskog poretka, svaki pojedinac postaje „sabor“, a svaki raskol — „obnova“.
AUDIO: Svađa u NVO CPC: Ko je uzeo ruske pare? Ko je plaćao kiriju za stan izvjesne Slavice?…
Zato nije slučajno što se svi putevi vraćaju Mirašu:
raščinjenom svešteniku, kanonski osuđenom od Vaseljenske patrijaršije, koji je pokušao da lični problem sa Crkvom pretvori u instituciju. Sve što je iz tog pokušaja nastalo — nastalo je kao njegova kopija.
Ko god je izašao iz Miraševog šinjela, poneo je i njegov najveći teret: odsustvo kanonskog legitimiteta. Zato su sve frakcije CPC, ma kako se međusobno svađale, u jednom jedinstvene — nijedna ne pripada pravoslavnom crkvenom poretku.
A crkva bez poretka nije crkva. To je samo — politički eho u mantiji.
