Piše: Vuk Bačanović
Novoizabrani gradonačelnik Podgorice, Saša Mujović, u svom gostovanju na TV Vijesti iznio je, mora se reći, vrlo hrabar stav o uzrocima koji prijestolnicu Cetinje i cjelokupno crnogorsko društvo konstantno sprječavaju da sazri u društvo koje je sposobno da se sa zrelošću nosi sa svim, pa i najtragičnijim iskušenjima. Za one koji nisu gledali Mujovićev nastup, evo šta je rekao:
„Svi smo pali na ispitu. Umjesto da govorimo o ekonomiji i tom gradu, kako da ga oporavimo, mnogi su taj grad počeli da časti nekim neprimjerenim epitetima, pripisujući mu nešto što je, po mom mišljenju, izuzetno štetno. Znači, umjesto da razvijamo Cetinje, mi govorimo da je Cetinje dolina bogova. A kakvih bogova, molim vas? To su veoma opasni termini; gradite nekome sasvim pogrešnu svijest. Pa kada na to dodate i tvrdnje da je Cetinje posljednji bastion slobode, da je to posljednji ešalon, odnosno nešto što treba da brani Crnu Goru, da niko ne voli Crnu Goru kao Cetinje, dolazimo u zaista nepovoljnu situaciju. Ja vam kažem, Cetinje, iz mog ugla, zaslužuje da se ustane svaki put na pomen njegovog imena, ali ne dozvoljavam da mu se pripisuju i nadovezuju epiteti koji su, po mom mišljenju, nezasluženi. Ja ne mogu da prihvatim da Cetinjani više vole Crnu Goru od nas Podgoričana.“
Budući da sam više nego siguran da će mediji u službi bivše crnogorske vlasti ovu Mujovićevu dobronamjernu i preciznu dijagnozu iskoristiti da mu pripišu saučesništvo u „svetosavskom ritualnom ubistvu“ ili nešto još gore, smatram da treba naglasiti njegovu prvu rečenicu: svi smo pali na ispitu. Zašto? Zato što je samoproklamovano obogotvorenje bilo kakvog identiteta, bilo nacionalnog, regionalnog ili gradskog, izuzetno opasno. To nije opasno samo zbog same terminologije, već i zbog istorijske činjenice da su ljudska bića koja su se proglašavala nadljudima, odnosno božanstvima, redovno za sobom ostavljala krvave tragove. Ne treba ići daleko u prošlost. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je neopaganska filozofija Dragoša Kalajića, koja je imala veliki uticaj na novoprobuđenu srpsku desnicu devedesetih, prerasla u blasfemične tvrdnje da je i Bog Srbin, kao i u propovijedi komandira „Škorpiona“ koji su masovna strijeljanja bošnjačkih zarobljenika u Srebrenici 1995. opravdavali navodnom univerzalnom primjenjivošću „istrage poturica“ iz Gorskog vijenca.
Kada se sam Bog izjednači sa zbirom najužasnijih ljudskih osobina, ljudi koji takve osobine proglašavaju najuzvišenijima misle da im je sve dopušteno. Zanimljivo je da većinsko političko Cetinje, koje tvrdi da se zgražava nad ovakvim i sličnim bulažnjenjima srpskih desničara, zapravo djeluje po istim obrascima. Načini na koje se obraćaju političkim i nacionalnim neprijateljima, vaskrsavajući iz adskih prostranstava rasističke mislioce poput Savića Markovića Štedimlije i Sekule Drljevića, ni po čemu ne odudaraju od mračnjačkih, kalajićevskih anahronističkih čitanja Njegoša kroz prizmu učenja Julijana Apostate i teze o neophodnosti paganskog „velikog uspravljanja“. Nikakvo čudo što su pristalice dukljanizma osmislile termine poput „posrbica“, koji je ekvivalent dehumanizovanom „poturici“ iz devedesetih, ili „Crkva Srbije“, sa namjerom da Srpsku crkvu prikažu kao strano tijelo, ne samo u „dolini bogova“, već i u cijeloj Crnoj Gori.
Ovakvi „opasni termini“ i „nezasluženi epiteti“, na koje ukazuje Mujović, razotkrivaju šovinističko ludilo političkog Cetinja ne samo kao minorni poluproizvod frankovačkog rasizma, već i kao nevješti plagijat mračnjaštva krajnje srpske desnice iz devedesetih.
Na takvim temeljima se, priznaćete, ne gradi zajednička kuća, već ukleta kuća u kojoj žive isključivo (ne)ljudske demoni i prikaze.
