Piše: Vuk Bačanović
General Radislav Krstić se pismeno pokajao za svoja djela. Napisao je da mu je nakon gotovo 28 godina duboko žao jer je učestvovao u zločinima protiv čovječnosti i čovjekosječenju nad bošnjačkim narodom Srebrenice i da čak nije dostojan ni da moli za oproštaj. Kao neko ko duboko vjeruje u moć pokajanja, volio bih da vjerujem da je Krstić iskren, da je proteklih 28 godina proveo u razmišljanju koliko je u ratnoj euforiji sistemskog obezljuđivanja nanio patnje ljudskim bićima nimalo drugačijima od njegovih najbližih i da su ga ta razmišljanja dovela do katarze. Volio bih da ovo nije trik. Bilo prevejanog starca koji želi još malo udobnosti u krugu porodice pred kraj života, te je spreman da kaže i potpiše bilo šta samo da to dobije, bilo da je to pristao da učini jer je nekome od svjetskih moćnika ponovo u interesu da Srebrenica dospije u fokus javnosti, ne bi li se njene žrtve po ko zna koji put zloupotrijebile za nešto što nema nikakve veze sa pijetetom prema njima.
Namjerno sam upotrijebio srpsku složenicu čovjekosječenje, a ne latinsku genocid, definitivno jedan od najzloupotrebljivanih pojmova postjugoslovenskog razdoblja, ne samo zbog vulgarnog politikanstva licemjernih imperijalista i balkanskih kompradora, već i zbog toga što najstručniji svjetski eksperti za međunarodno pravo već duže vrijeme ne znaju šta bi s njim. Zbog toga mislim da je mnogo zahvalnije približiti ga uhu prosječnog čitaoca, koji u prosjeku o pravu, a kamoli onom međunarodnom ne zna ništa. Inače latinsko caedere je u svoje vrijeme, kada nije postojalo vatreno oružje uvijek najprije podrazumijevalo sječenje. U Srebrenici i ne samo u Srebrenici su general Krstić i njemu slični zapovijedili čovjekosječenje. Koliko sama ta riječ već govori srpskom čitaocu koji nema ni najosnovnije informacije o tome šta se dogodilo. Prosječan govornik srpskog jezika će često citirati patrijarha Pavla o potrebi da budemo ljudi. Još neki ljudi su bili samo to – ljudi, a onda su, bez ikakvog suda, presude i utvrđene krivice, dakle nevini, povezani žicom i posječeni i više ih nije bilo. Prevedimo dio izjave generala Krstića:
Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih ljudi koji će uvijek živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi, da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt, zbog toga što je neko druge vjere, druge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više čovjekosječenje.
Krstić svoje „nikad više“ izgovara u vrijeme kada „civilizovani svijet“ koji je učestvovao u osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu i lobirao za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, ne samo da nijemo posmatra, već i organizuje čovjekosječenje u Gazi, kao što ga je već prethodno organizovao u Siriji, Libiji, Jemenu, Avganistanu. Dok srpski general na listićima notesa ispisuje svoje pokajničke riječi, koje će iskrene ili ne, značiti mnogo za istoriju, najmoćniji ljudi Amerike vrlo transparentno govore o tome kako u Gazi živi sirotinja koja je nedostojna da koristi njene resurse, kako je tu mjesto odmaralištima za bogate i civilizovane, a ne neke zaostale i zatucane fanatike koji se usuđuju boriti za slobodu.
Kako je tužna jeka Krstićevih pokajničkih riječi za čovjekosječenje koja se odbija o globalni čovjekosječenjski zid, isti onaj po kojem su razne čovjekosječe decenijama pisali parole o priznavanju, kajanju, pa tek onda pomirenju pri čemu su jedini za jedine arbitre tog pomirenja nametali sebe i klimanje glavom na svoja banalna licemjerstva. Vladika Atanasije Jevtić je tokom svoga zemaljskog bivstvovanja izrekao mnogošta i tačno, netačno, često i uvrjedljivo što je onima koji nisu poznavali dobrotu njegovog srca naročito teško padalo, ali i velike istine poput one da „ova Evropa, koju Amerika vuče za nos da radi šta god ta svetska imperija zahteva, a onda, kad ne uspeju, nego krv i nove sukobe donesu – lakejski sturaju krivicu jedni na druge, i za svoje neuspehe, za svoja neuspela nametnuta nam rešenja okrivljuju nas na Balkanu!“
Kako je tužno kajati se za čovjekosječenje pred nepokajanim čovjekosječama i tako svojim kajanjem učvršćivati njihovo nepokajanje za čovjekosječenje. Tužno jer će zbog toga biti dovedeno u pitanje i neće dospjeti do srca. Ali za doba kada jednom sve sadašnje globalne spletke i namještaljke budu prošlost, kada sve nas koji smo živjeli u vrijeme srebreničkog čovjekosječenja prekrije trava, ostaje nada da će Krstićeve riječi pokajanja shvatiti na najbolji način na koji to bude moguće. Možda i tako da su došle u času velikog nepokajanja za ono za šta se on ipak pokajao.
DODATAK: Cijeli tekst pokajničkog pisma generala Radislava Krstića
Prije nekoliko dana, najviši i najvažniji forum na svijetu, Generalna skupština Ujedinjenih nacija, glasala je i usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Ovom Rezolucijom određen je 11. juli kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, osuđeno je svako negiranje genocida, i pozvani su svi ljudi da žale i pamte žrtve koje se ne smiju zaboraviti.
Za ovu Rezoluciju glasala je većina zemalja u svijetu. Za ovu Rezoluciju glasao bih i ja iako nemam pravo glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj Rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo neizmjerljivo i neoprostivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ga ne mogu i da ne treba da ih dobijem.
Svakog trenutka, svakog dana mislim na žrtve genocida u Srebrenici, žalim ih i molim se za njihove duše. Vjerujem da majka, sestra, međ žrtve, nikada neće povjerovati da su ove riječi iskrene, znam da moje riječi ne mogu da ublaže bol, da ne mogu da umanje patnju koja nikada neće nestati. Ja to ne očekujem niti imam pravo da to tražim i molim.
Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih ljudi koji će uvijek živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi, da zastonu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt, zbog toga što je neko druge vjere, druge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid.
Volio bih da svi razumiju da genocid ne može da počini jedan narod, da ne postoje genocidni narodi, već da su genocid u Srebrenici počinili pojedinci, da su jedino oni krivi, da za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju i da sam nažalost i ja jedan od njih.
Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojom sam komandovao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine i da sam svojom pomoći i podrškom genocid tako što sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši zadatke bez upotrebe snaga Drinskog korpusa, i da sam znao da će upotreba snaga pod mojim komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika.
Pomagao sam i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u združenom zločinačkom poduhvatu da se nasilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena djece i starijih iz Srebrenice u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.
Ovo pismo pišem poštovanoj Predsjednici Mehanizma u postupku koji se vodi po mom zahtjevu da poslije 28 godina, poslije četiri zdravstvene operacije i sedam zatvora u kojima sam izdržavao kaznu, budem pušten na slobodu. Poštovana Predsjednice će donijeti svoju odluku, uvjeren sam na osnovi prava, pravde, zakona i po odlukama suda. Volio bih da dobijem sada približavanje s pravde kao izraz prava, pravde.
Odluka poštovane Predsjednice može biti pozitivna zbog mog narušenog zdravlja zbog mojih godina, zbog zatvorenog života u kojem sam jedinica dva zatvora u kojima sam zadržavao kaznu.
Može biti i negativna jer sam za teško krivično djelo koje ne opravdava među tim kakva god da je odluka molim da moje pismo javno objavi, da moje riječi čuje što više ljudi, u zemlji i u kojoj sam može da moje riječi, da nekoga podstaknu da razmisli o stravičnom zločinu u kome sam učestvovao i kazni koja je uzeo dijelu o dubokom, bolnom ali zakašnjelom kajanju sa kojim živim već decenijama.
Na kraju, ako doživim ako jednog dana budem pušten ako se sa tim saglasi Predsjednica Mehanizma ako to dopusti porodice žrtava, želi bih da se još jednom u životu nadem u Potočarima da se poklonm sjenima žrtava i zamolim za oproštaj.
S poštovanjem
U Den Hagu
18. 06. 2024
Radislav Krstić
