Marko Bačanović (1984, Sarajevo) magistrirao je na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Puškinovom institutu u Moskvi, kao i na Univerzitetu u Varšavi. Jedno vrijeme zaposlen na Katedri za ruski jezik i književnost u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost, istoriju i kulturu. Objavio je zbirke poezije Dreka pamtivijeka (IMIC, Sarajevo, 2019) i Dvojnik (Planjaks, Tešanj, 2021). Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih pjesničkih nagrada. Glavni je urednik za književnost u banjalučkom naučno-popularnom časopisu A priori. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika. Živi i stvara u Varšavi.
Ovo su Markove pesme na Poetumu:
Porajmos
Smrt Kolumbusa
U nastavku sledi intervju koji smo uradili sa Markom za Poetum:
1.Vaš omiljeni pesnik/pisac?
Postoje samo pisci koje sam pročitao, možda ne i iščitao, pisci kojima ne mislim da se vrijedi vraćati, kao i oni koje sam itekako iščitao i kojima ću se vjerovatno vraćati i ubuduće. Naravno i oni koje nisam ni pročitao, a stoje u povelikom redu koji se sve više taloži i prijeti da nadživi moje ovozemaljsko tumaranje. Postoje i pisci/pjesnici koje trenutačno čitam i koji su se moguće „omilili“ mom aktuelnom misaonom trenutku, ali ne znam, onda kada ih dočitam, da li će mi u odnosu na one prošle i buduće, takvima i ostati. Možda su me samo zabavljali u nekom još neprepoznatom siromaštvu duha ili otupljenosti čula kroz koja prolazim. A možda i jesu oni pravi, baš kao i njihove riječi, baš kao i mentalni sklop i čula mojega duha. Jer, nekada utisak pokvari ili popravi jedna jedina njihova rečenica ili stih, a kada promislivši o istima, u njima prepoznam nešto univerzalno, svevremenski snažno, ili s druge strane – s vremenom, a najčešće upravo onim tekućim, sljepljeno i od istog nerazlomivo. A kada sam već spomenuo svevrijeme onda na umu imam ona književna djela koja, opisujući jednu vremensku epohu utkanu svojom važnošću u domen istorijskog, uspijevaju prenijeti na knjiški papir sve moguće podražaje koji su se na svoj originalan i nekrivotvoren način u tom vremenu mogli i osjetiti. A da bi se tako nešto sveobuhvatilo, potrebna je i jako široka erudicija o ljudima i njihovim kulturama, baš svim njihovim slojevima, potrebno je, dakle, otići među te ljude, vjerovatno i po svemu različite od tebe, oslušnuti ih, zabilježiti, kao seizmografom, talasanja njihovih zamisli, kolektivne matrice njihovih svijesti i one prelomne momente kada će ih neki teško objašnjiv obarač upozoriti da je vrijeme za djelovanje izvan konformizma svakodnevnične apatije, a koja većinama ljudi većine vremena zapravo najčešće i kroji kaveze bivstvovanja. Za sve to je potrebno posjedovati i zavidan nivo socijalne inteligencije, što je piscima, nekim od njih čak i veoma nadarenim, uz vlastitu konformističku apatiju, vrlo često i najkritičniji nedostatak. Opisah ugrubo, dodaj im šta ili oduzmi, sve istorijsko-političke, socio-psihološke, egzistencijalne, ili simboličke elemente žanra epopeje. Neka onda bude da su se i oni pisci koji su sve to uspijevali u svojoj autentičnosti ispisati lirsko-epski u svom pripadajućem obilju, kvalifikovali kao „moji“, a onda tu izbor i nije pretjerano širok, recimo Man, Gorki, Muzil, Baševis Singer, Ivaškjevič i svi oni koje sam ovom prilikom zaboravio ili koji su po ukusu nekoga drugog mene u odnosu na ovog trenutačnog. Pjesnike ne ubrajam. Rijetki su čiji se kompletan opus može posmatrati u svojoj ustrajnosti kao smislen, bar oni čiju sam jezičnu magiju uspio otkriti, a za to, skoro bez izuzetka, potrebno je poznavati i izvorni jezik njihove poezije, a ja ipak mogu da ih čitam popriličan broj, poglavito one slavenskog pohođenja. Za daleko, neuporedivo veći broj njih, ipak ostajem uskraćen. Prevodilački ili prepjevni poduhvati, ako su zaista poduhvati, a ne prevodi koje može da uradi i osnovna verzija elektronskih prevodilačkih alata, zahtijevaju s druge strane teksta pjesnika još talentovanijeg od onog koji je prepjevavan. Ne treba dalje o tome koliko se toga istinski mora poklopiti, pogotovo danas, kada talentovani prevodioci prepjevalačkog tipa za svoj poduhvat obično očekuju nagradu, a mimo pukog osjećaja da si uradio nešto zaista vrijedno, i to za dvije kulture, velike samim tim što posjeduju u univerzalnom smislu dva vrijedna pjesnika. Jer za razliku od proze, karakter poezije uvijek mora da bude u potpunosti univerzalan. Inače, ni o kakvoj poeziji riječ nije i biti ne može.
2.Ko je uticao najviše na vaš način pisanja?
S obzirom da izuzev poezije još uvijek nisam objavio nešto drugačijeg žanra, onda je i mogućnost odgovora usmjerena poprilično usko. Svi dotadašnji utjecaji, a koji su mojim pokušajima pisanja davali poprilično maniristički kolorit, jednostavno su nestali kada sam sasvim slučajno na buvljoj pijaci u Belemu, tumarajući bez posebnog cilja, kupio za jedva koji euro knjigu „35 soneta Fernanda Pesoe“ u svom originalu, na nekom neobičnom elizabetanskom engleskom jeziku, izdanje iz 1918. Fantastično konstruisani soneti filozofsko-poetskog karaktera, koji naprosto kotrljaju misao u neslućene rukavce, aktivirali su gotovo istog trenutka u meni nešto što slobodno mogu nazvati i sonetomanija, a koja je do sada iznjedrila tri zbirke pjesama u kojima sam, mogu slobodno reći, a ako ništa onda bar kada je naša poezija u pitanju, uspio i sam stvoriti karakterističan oblik ove poetske kompozicije, ipak posve liberalan, ritmički šarolik, a sa prisutnima delikatnim metričkim devijacijama, koje samim svojim prisustvom više doprinose nego što oduzimaju pokušaju postizanja saglasja omišljenog i izrečenog. Pesoa je, dakle, jedini kojem bih mogao pripisati tako radikalan vjetar koji je ono što sam tek pokušavao, možda i oponašao, otpuhnuo u pravcu na kojem se nalazi i trenutno – rekao bih ipak na izvoru originalnosti. Njegovih „35 soneta“, po meni i daleko najbolje što je ikada napisao, na neobjašnjiv je način ostalo u književnom zapećku i prilično su rijetki svjetski jezici, mimo onih najrasprostranjenijih, na koje su oni uopšte prepjevani, i gdje se našao barem približno talentovan pjesnik koji bi se s njima uhvatio ukoštac. To što su bivali preskočeni ili previđeni, dobrim je dijelom i rezultat toga što su izvorno anglojezični, dok se prevođenjem Pesoe, logično je, bave pretežno portugalisti. Anglisti, oni u pjesničkom smislu talentovani, u bezgraničnoj livadi s koje biraju stihove vrijedne prepjevavanja, u toj prilično komercijalno i populistički sazidanoj prevodilačkoj hiperprodukciji, očito su imali preča posla.
Ja sam ih preveo, najprije onako samo za sebe, i to je vjerovatno i jedino što sam u književnom smislu učinio a da sam time zaista onako integralno zadovoljan i ponosan. Zatim sam ih sredio i priredio kao gotovu knjigu i za druge, ali niko od izdavača kojima sam se obratio nije pokazao interesovanje, dočim svako malo u štampu izlaze novi i novi prevodi Pesoinih pjesama, ali redom onih najneuspjelijih i najbanalnijih koje je, bivajući beskonačno osebujnim, pisao pod različitim heteronimima (osamdesetak ih je samo koji su utvrđeni), a da bi se u književnoj periodici mogao sam sa sobom, odnosno svojim književnim dvojnicima prepirati, nerijetko ih (dakle sam sebe) i ismijavajući. Toliko o ozbiljnosti naših izdavača, koji, reklo bi se, gledano iz njihove perspektive, ipak znaju čime će se oduševljavati čitalački plebs sa kojim jedino i korespondiraju i u skladu sa zahtjevima takvog tržišta jedino i posluju. Nikakvu ravnotežu između šund-literature i one u estetskom smislu zaista vrijedne, niko se više i ne trudi uspostaviti.
3. Koji „klasik“ i priznati pesnik/pisac vam se ne dopada ili je precenjen?
Ne mislim da postoji ni knjiga, niti autor, koji su, a baš u svojoj najširoj cjelosti uniformno bezvrijedni. Pročitao sam mnogo istinski loših knjiga koje su ispisivali nekad i potpuni antitalenti. Na takve ćete danas, paradoksalno, najčešće i naletjeti u izlozima knjižara. Ali koliko god oni bili netalentovani ili nevješti u svome činjenju, nema te spisateljske kataklizme, koju iz njezina blata ne može da izvuče jezik sam, kao i sve misaone asocijacije koje proishode iz njegove upotrebe. Čak i najnezgrapnije konstruisana rečenica, sa sve gramatičkim nepravilnostima i semantičkim nelogičnostima, sadržavaće u sebi i izvjesni ritam. A ritam priziva… I nespretno nagomilana leksika možda će upravo tom svojom nespretnošću prizvati u svome čitatelju reminiscencije na neku sasvim drugu pročitanost i zaboravljenost, vrlo često ovim prvim čitanjem odnosno pisanjem i plagiranu. Ili će jednostavno biti dovoljna jedna jedina riječ, makar njezina upotreba bila lišena trunka poetskog osjećaja – ona u svome fundamentu (jeziku) opet i uvijek sadrži potencijalnu hiperpoetičnost. Koliko sam samo pročitao pjesama, a koje se nisu realizovale, a jer im u moru vješto upotrebljene leksike nedostaje jedna jedina riječ, nekada i puki znak interpunkcije. Jednako, dakle, postoje i one pjesme u kojima je jedna jedina riječ ona prava. Nekada je naprosto smiješno koliko ove dvije krajnosti mogu da budu u ekvilibrijumu. Teško je i reći koje je od toga (bez)vrednije.
U takve primjere mogu slobodno svrstati i neke klasike, koji su možda tek loše prevedeni, ali i priznate autore današnjice za koje prevod definitivno ne potrebujem, ali to što sam se ja namučio da njihovu knjigu iščitam je samo jedna od mogućnosti čitanja njihovog djela, tako mala samim time jer pripada meni jedinome. Stoga je i to posve relativno.
Ako baš moram dati primjer, makar i ovako uopšteno, namučio sam i mučim se, uz rijetke izuzetke, poglavito pjesničke i pokojeg proznog, sa kompletnom francuskom književnošću. Nešto tu ima, moguće i neke duboke moje, a meni neznane predrasude, što mi očito ne leži, baš kao ni sam francuski jezik, jedan od rijetkih na kojem nikada nisam uspio logički da promislim i povežem dvije tačke koje bi bućkuriše na izvorima mojih misli pretvorile u neku iole tečniju leksičku rijeku, čak iako latinsko korjenje frankofonog stabla poznajem poprilično dobro, da ne govorim o obrnuto proporcionalnoj i recipročnoj vezi sa njegovom najrascvalijom granom, onom anglijskom.
4. Koji pesnik/pisac je potcenjen ili nepoznat iako bi po vama trebalo da bude poznat široj javnosti?
Odgovoriću opet začudno – vrlo česti onaj kojeg vlastito stvaralaštvo i istinski dar iz kojeg isto proishodi, kojeg je otklon od svagdanjih neprovarljivosti pripovijedanja i pjevanja doveo na marginu. Pogrešno je misliti da je književnost, naša ili bilo koja druga, u moderna vremena kvalitativno devalvirala. Naprotiv, u poplavi i hiperprodukciji pisaca (a tu naglašavam to „pisaca“, ne i književnih djela), preplavila je njima čak i ova margina, pa tu imate skupa i ove što istinski vrijede, a kojih mi se čini da nikada nisam pronalazio više, kao i one što nisu čak ni toliko talentovani da se priključe plebejskom mejnstrimu, unatoč zaista degutantnim i nedostojanstvenim oblicima ophođenja, a kojima se nastoje svrstati u te što su vjerovatno jednakim putem na taj svjetonazorski pjedestal i dospjeli. Potrebno je zaista mnogo rudarske upornosti da bi se čitajući iščitavalo i naposljetku dolazilo do književnih skupocjenosti. Daleko od toga da među ovima što su se spletom vlastitih okolnosti odlučili dopadati, ne postoje itekako talentovani. Nekad je njihovo isplivavanje na vidjelo plod jednog jedinog poznanstva ili puke sreće pravovremenosti bivanja na pravome mjestu, dakle jednog jedinog kompromisa. Nažalost, najčešće će istinski reprezent talenta, ako ga uopšte ima, ostati ono njihovo djelo koje ih je dovelo do margine, a vrlo rijetko ono koje ih je od iste otklonilo, a kojem je tek popularni svjetonazor pripisao epitet važnog i koje bi, ne bivajući njime, vjerovatno završilo i daleko ispod te već famozne margine. Nažalost, veoma često će nečije djelo ostati masovno neprimijećeno ili domišljeno izignorisano upravo zato jer je snažno i istinski vrijedno i jer samim time prikiva na granicu između margine i mejnstrima niz znakova pitanja. Oni istinski čitači kakvih još uvijek ima, možda bi ga i prepoznali da su njemu bili izloženiji, a da su se usudili otkloniti od poplave javnog ukusa te se prepustiti vlastitom sudu, ne onom raščuvenom. O konkretnim imenima ne bih, a da se niko od mojih kolega i poznanika „marginalaca“ ne bi našao (ne)prozvan.
5. Kojoj knjizi i pesniku/piscu se uvek rado vraćate i čitate iznova?
Kontinuirano vraćanje nekome piscu ili njegovom djelu najčešće je u vezi sa univerzalnošću materije. Daleko rjeđe, ali može i tako, upravo suprotno – s partikularnošću teme kojom plovi. Ono što je potrebno u oba slučaja, neizostavno je da ono bude istinito, civilizacijski potkrijepljeno, doživljeno i živo baš kao i njegovi čitaoci, a u čiju je istinitost, kakvi god oni bili, ipak teško posumnjati. Ili da obrnemo perspektivu – da pruža stvarnosnu mogućnost prepoznavanja u sličnom ili jednakom kontekstu. Ili da je bogatstvo namaštavanja nepostojećeg u toj mjeri snažno da zapravo sve postojeće uspijeva da zasjeni. A ako uzmemo da će takva djela najčešće uspjeti iščitati onaj koji itekako zna da osjeti i kroz sva otupljenja svakidašnjice – kroz sve propisane svjesnosti umije da obrazuje i svoju originalnu – e onda se izbor nanovo sužava. Oni koji se oduševljavaju baš svime, najvjerovatnije nisu pročitali ili nisu shvatili upravo ništa. Lično me kontinuirano ophrvava tema suvišnog, tj. izlišnog čovjeka (a da namjerno, znam i zašto, upotrijebim ovaj (bjelo)ruso-bugaro-kroatizam), sa svim njegovim varijacijama prikočenosti, utvrđenosti i ukopanosti u nemogućnostima opipljivog usmjeravanja inače izvanredno potkovanog intelekta. Ne objavivši mi se prethodno pod tim imenom, jer kao mlad nisam ni sam potpuno shvatao ono što čitam, sentiment je to koji me postojano morio, ukazujući mi se što na primjerima okolnih, a što na vlastitome. Nekako smo svi ovi unutar i izvan mene zajedno o tome razmišljali i ćutali, moguće je i plašili se imenovati stigmu koja nas je pratila i izazivala gnušanje i samog pokušaja uklopivosti u nešto javno i društveno. Vrijeme će pokazati da nas je upravo to i spasilo bruke i sramote. Vrijeme će pokazati da je ovo upravo vrijeme suvišnih ljudi, kada govorimo o njihovoj izopštenosti iz vremena; i ljudi samih. Jer niko meni blizak, tako ni ja sam, nije u današnjim ljudima i njihovim okvirima uspio da se realizuje, a oni koji to i jesu, bolje im je da nisu. Postoji li stoga i aktuelnija književna tema i kako se onda ne vraćati Umjetniku u gladovanju i svakom drugom kafkijanskom nadrealizmu, ili Muzilovom Čovjeku bez svojstava ili Gogoljevim Petrogradskim pripovijestima, na kraju krajeva i Na rub Krležine pameti, a onda to sve skupa kako ne začiniti sa malo Saltikov-Ščedrina. Kako u posmatranju svakodnevne i sladostrasne pacovske trke, a valjda u svakoj modernoj životnoj sferi, ne prigrabiti opet recimo Ljermontova ili Kjerkjegora? Ili još bolje Stanislava Vitkjeviča, koji je još u svoje vrijeme, u ranim dramskim tekstovima formulisao stavove o šizofrenoj brzini na putevima propasti zapadne civilizacije u onome što je posmatrao, a vrijeme će pokazati posve pravilno, kao svođenje modernog života u mehanizovano postojanje insekata, gdje je svaka individualnost poreknuta i satrvena, jer je i svaki oblik kreativnosti posve suvišan i nepotreban. Ljudima je i medicinski oduzeta sposobnost razmišljanja i mentalnog otpora i u čitavoj toj bezličnoj bijedi, jedino što preostaje je kraljevstvo vječitog mučenja i nepodnošljive griže savjesti – mračni klanci i ponori ludila.
Skorije sam iznova, a nakon dvadesetak godina, iščitao Život Klima Samgina, jednu zaboravljenu, nažalost i nedovršenu epopeju svjetske književnosti, a valjda samo jer je, kao i njezin otac – Gorki, bila neuklopiva u bilo koji propagandno-politički kontekst, pogotovo onaj u čijim se raljama, na nesreću, našla, no jednako i onaj koji ju je proždirao iz suprotne krajnosti percepcije. Koliko je Gorki upravo do potankosti poznavao svoj ruski narod, sve njegove deklasirane slojeve i koliko je samo hirurški precizno secirao sva njegova lica i naličja, okrenuta ili odvraćena u odnosu na tako epohalan događaj kao što je revolucija i sve što prati vremena sveopštih društvenih previranja.
Asocijacije kojima me svako od ovdje nasumično spomenutih štiva usmjerava, sipaju poput varšavskih pljuskova u jesen, na svakom su koraku, potapaju noge do članaka, i to same nove i nove, a je li se, predostrožnosti radi, vratim tek nekoliko stranica unazad.
6. Koju knjigu niste uspeli da završite čitanje?
Trudim se uvijek otići do kraja, ne bih li pronašao onu već spomenutu riječ, konstrukciju, asocijativnu referencu, a koja će nakon sveg vela zaborava koji će na takvu knjigu svakako pasti ubrzo, ostati zapamćena, zabilježena, time i jako vrijedna u onome što pokušavam stvoriti, bilo mislima, bilo riječima. Ako neke knjige i ostavim otvorene, više je to radi hronične bolesti nedostatka vremena, a zbog koje se nekad upravo i uspaničim, i uslijed čega znam da zaboravim da sam neku knjigu nekada uopšte i započeo. Jer uvijek ih imam otvorenih barem desetak. Naravno da rizikujem da propustim upravo ono rečeno – pokoji dijamant u pretežnom močvarištu i pepelištu, no šta da se radi. Bolje ga propustiti tako spontano i intuitivno, nego s apriornim predumišljajem.
7. Šta vama predstavlja pisanje i koliko vam je značajno?
Kada bih doznao šta za mene predstavlja pisanje, vjerovatno bih istoga trenutka i prestao pisati, jer je upravo momenat stvaralačkog akta, a koji ne znam kako da opišem, a da ne uđem u kliše, pa stoga i neću, vjerujem, i smisaoni ključ tog neznanja, a za koje je opet od odlučujućeg značaja da zauvijek neznanjem i ostane. A tu već govorimo o nečemu nedohvatljivom onome meni, koji bi se o tome možda i usudio govoriti. U suštini je jednostavno: onaj ja koji o tome govori, uopšte veoma slabo poznaje onog drugog mene koji ispisuje moje pjesme, i to veoma često i nekim posve drugojačijim sistemom izražavanja od onog svojstvenog ovom prvom. Može tek da ga metafizički naslućuje, gotovo u deža viju, i daleko slabašnije, nego li ovaj drugi može da nasluti, osjeti i ispiše onog prvog. O toj vrsti podvajanja, potrajanja, pokušavanja naslućivanja i prepoznavanja jednog od tih „ja“ u kontradikcijama drugih ljudi, napisao sam i čitavu zbirku pjesama Dvojnik, što je za sada i moja posljednja objavljena knjiga.
8. Koji ljudi, događaji ili osećanja vas najviše inspirišu da pišete?
Sve ono u čemu prepoznam neku krhotinu prohujalog ili zametak nekog budućeg sebe sa kojime bih mogao saosjetiti, makar i u naznaci. Vrlo rijetko onog što je sadašnjost, jer me gotovo čitavog života kojeg pamtim, prati i ne popušta vječito kašnjenje, nazovimo ga i manjak autointeligencije, gdje nikada bez vremenske distance nisam u stanju prepoznati ono što mi se upravo u trenutku nalazi često i pred samim nosom. Tako da vjerovatno i u ovom trenutku svojim mislima pokušavam obraditi ono što su čula nemušto registrovala možda i prije nekoliko godina, a neko će možda, ako me dobro poznaje, na ovaj ili onaj način, u onome što pišem, a koje opet sadrži i dodatnu zadršku između ispisivanja i objavljivanja, to i prepoznati. Dok ja, ne znam da li ću sa svim tim zadrškama, jednom uspjeti prepoznati da je zadrške i nestalo. A ništa strašno ako se sve jednakim protokom nastavi, jer bih onda kroz koju godinu zaista trebao počinjati istinski osjećati sve ono lijepo što mi se u posljednje vrijeme dešava – sve kosmički lijepo, a što imam osjećaj da u svojoj posuvraćenosti ipak još uvijek dovoljno snažno ne osjećam i da nekako prolazi pokraj mene. Ako ga uzmemo kao takvo, onda bi najtačniji i najsveobuhvatniji epitet za sve to što me nagoni da ispisujem bio možda i bezobrazno jednostavan – živ, živa, živo, živi! S tim što i ono mrtvo može da bude daleko življe od tehnički živog, ali odosmo već predaleko…
9. Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Volio bih da sam ispisao nešto poetično-praktično, recimo knjigu recepata. Pošto sam u našem malom domaćinstvu upravo ja u ulozi domaćina, vrlo često kulinarski eksperimentišem, čak sa izvrsnim rezultatima, ali do te mjere neponovljivosti da svaki pokušaj oživljavanja upamćenog okusa, prođe bezuspješno i to do druge krajnosti. Tako nešto, egzaktno i poetično istovremeno, sam sasvim sigurno i mogao stvoriti, ali mi pored vremena, vječito manjka i posvećenosti. Za sve ostalo, pretpostavljam da sam ispisao i da ću ispisati tačno onoliko koliko budem mogao, koliko se sa stvaralačkim kozmima uspijem sajediniti. Sve drugo, svako konkretno i veličanstveno djelo, a ma koliko mu nekada i posve ljudski zavidio, vjerovatno je tu da bi bivalo mnome pročitano, a ne ispisano, a to je zaista i istinska blagodet. Najveći stvaraoci onih najvažnijih književnih djela nesumnjivo su ostali uskraćeni upravo za veličanstvenost neopterećenog čitanja vlastite veličanstvene realizacije talenta. Treba stvarati u intuitivnom saglasju sa onim što jesi. A iz tog će zatim proishoditi i hrabrost da se sa vanjskim životom ne slažeš, a pored čega, nije li tako, zapravo nema veće čistote. A onda, makar na samom svome izvoru, imaš jednaku šansu bivati kreator nečeg zaista originalnog i vrijednog – u nečemu biti pionir – biti nečega bog, jer i bog nije ništa drugo do čovjekov neprijatelj, ako ga shvatamo u crkvenom smislu, pa na isti način i okolnosti, uključujući i knjige koje čitamo postaju neprijateljske, ako ih shvatimo u kanonskom i kompetitivnom smislu.
10. Kad ste shvatili da volite da čitate i pišete?
Koliko se sjećam, a možda samo i romantizujem, bilo je to tokom rata i potpunim sticajem zatvorenosti u šest zidova bez prozora, a zatim i među knjiške korice, moje jedine prozore – dakle u okolnosti jednog svesmislenog, a opet nedvosmislenog, sakrivanja od eksplozivne vanjštine. U strahu od prolaznosti, a sve na dohvatu svjesnog života koji je u osmogodišnjem dječaku jedva bio i započeo, osjetio sam potrebu za ispisivanjem, ali onim beskrajnim enciklopedičnim prepisivanjem, prekrajanjem fragmenata knjiga u nove cjeline, njihovim ponovnim kategoriziranjem u mašte vlastitih edicija. Na osnovu samih džepnih rječnika nastojao sam konstruisati rečenice na stranim jezicima, bez ikakve mogućnosti pomoći gramatike.
Izmišljao sam vlastite strip junake, crtao ih, dajući im crtice iz osobina onih postojećih; prepisivao sam do beskraja sastave fudbalskih timova, statistiku svjetskih prvenstava i olimpijskih igara, čitao novinske članke, koje sam zatim sa svim izlizanim novinarskim frazama nastojao primijeniti na aktuelna sportska ili društvena saznanja – tako bezobrazno i u svojoj nedostupnosti rijetka, samim tim i dragocjena. Imao sam sreću da je u našem stanu postojala čitava arhiva starih novina i magazina, stripova i zabavnika, a pored svega i ono najvažnije – veličanstvena biblioteka. Prepušten na milost svemu tome u sveopštoj nemilosti vanjštine, valjda sam tako zavolio i čitati i pisati i nasumično i bilo šta stvarati, jer druge razonode pod žišcima svijeća i pokrovima skloništa – nije ni bilo! Prve pokušaje kreativnog zapisivanja dohvatiću čitavu deceniju kasnije, a valjda opet iz u prethodnim pitanjima rečenog – osjećaja izlišnosti koji se tada, kao uostalom i danas, i dalje vukao za mnom kao umbra.
11. Šta trenutno čitate?
Rukopise prijatelja i poznanika, koje su povjerili mome sudu, a koje u posljednje vrijeme, što zbog rada na vlastitom rukopisu, što iz privatnih obaveza, nisam stizao ni otvoriti, kao i sve ono što se tematski, na način da ga misaono podebljava i erudicijski izoštrava, nadovezuje na ono što pišem. U trenutnome slučaju, to su Arhive Emanuela Ringelbluma, hroničara Varšavskog geta i ostataka života jevrejske zajednice u Poljskoj, jedna epohalna edicija u 36 tomova, a gdje je sadržano sve ono što svjedoči o kulturi i onom golom sutonskom životu naroda industrijski izbrisanog sa lica ovdašnje zemlje i od kojeg je ostalo upravo, pored dužnog spomena, a koji polako nestaje, upravo ono prikupljeno i zakopano u nekoliko kanti mlijeka, i kasnije otkriveno u ruševinama jednog također nestaloga grada – Varšave – ove velike knjige sa moga stola.
12. Šta biste meni preporučili da čitam i zašto?
Morali bi se podrobnije poznavati, čemu se iskreno nadam, pa da bih mogao da pretpostavim nešto vezano za vaš ukus. Ovako, nagađam da ćete u prethodnim odgovorima pronaći štošta vrijedno vaše čitalačke radoznalosti.
13. Da li trenutno pišete ili pripremate novu knjigu?
Završena je moja treća zbirka poezije Kadiš za Sarajevo. Ili možda ipak završena nije, jer imam osjećaj da je to knjiga koja će se nastaviti ispisivati, unatoč i usprkos njenim ukoričenjima, a koja bi trebala uslijediti uskoro. Knjiga je to koja govori o krajnostima, stvarnostima i mogućnostima manifestacije ljudskog zla i kontrolisanog sijanja nasilne smrti kao upravo terminalne faze od istog tog zla oboljelosti, kada u njenim pacijentima – arhitektima, ponestaje i posljednjeg traga empatičnosti sa poniženim nevoljničkim oblikom života. Teško da sam mogao odabrati dublji i mračniji bunar, a u kojem iskopavam kurioznosti monstruoznog činjenja. Koliko god me svega toga vrlo često bivalo i strah, istovremeno znam da moram nastaviti kopati, a ne bih li shvatio krajnji korijen frustracije nečijeg vlastitog uniženja – besplodne makabrične težnje koja čovjeka čini sposobnim na ponižavajući zločin. Neću se smiriti dok klicu toga ne otkrijem i u sebi samome, a samo da bih je mogao satrati i svakodnevno nastaviti potirati, jer beskrajno je tanka, često i neprimjetna nit između gorkog trpljenja zlosti i samodopadajućeg sljepila na njezino činjenje.
Zato je potrebno o zlu čitati, svakodnevno ga proučavati, te ga takvog, sebi znanog, neprekidno i neprekidno učiti osedlavati, jer ono što osjećamo, među inim i rugobu, teško da možemo prestati osjećati, bar dok nekim uzvišenijim udesom, ne ovladamo vještinama tihog i benignog prerastanja sebe samih.
Pored manje-više uobličenog Kadiša za Sarajevo, radim i na nečemu što bi, ako se tako na kraju formira, trebalo biti i moja prva zbirka pripovijesti, a koja bi se tematski dijelom i nadovezala na Kadiš, s time što njegovu polifoniju fenomena ljudskog zla, radnu i trpnu, ovaj put tretira nešto tješnje – iz perspektive osjećaja straha, ali onog nadnaravnog, a opet ljudskog straha koji u prelomnom trenutku potpuno dezintegriše čitav bitak njime pogođenog pojedinca, bilo da je riječ o žrtvi ili zlotvoru. Materijal iscrpljujem isključivo iz izvora o događajima pretpostavljeno istinitim, kojima ću onda snagom imaginacije i pokušaja uživljavanja u konkretna vremena, mjesta i ljudske kože, nastojati pridodati i vlastiti pretpostavljeni fiktivni premaz.
14. Da li se bavite i nekom drugom umetnošću osim pisanja?
U našoj porodici, prepunoj umjetnika, što realizovanih i vrhunskih, ali i onih koji to nisu, no nekada još i talentovanijih, a pritajenih u vlastitim sistemima izražavanja mimo umjetničkog, „ispijanje“ lijepih umjetnosti predstavljalo je svakodnevnu aktivnost, praktikovanu do te mjere da je njezino činjenje postalo i pitanje dobrog ukusa. Svi su apsolutno morali imati sluha, znati crtati, čitati dobre knjige, pisati dopadljive sastave, inače bi postajali predmet latentnog, veoma benignog, ali ipak postojećeg i osjećajućeg, oblika porodičnog omalovažavanja. Naravno da će to u mladom čovjeku buntovne, a istovremeno introvertne naravi izazvati i izvjesnu potrebu da se u odnosu na sve to postavi oprečno, pritaji se i potraži utočište u nečem sasvim drugom, a gdje se ništa od toga što ga je teretilo od njega više ne očekuje. Sjećam se kako sam se pretvarao da ništa ne znam, ništa ne čitam, da me ništa ne zanima, da sam mutav i glup, a samo da bih bio ostavljen na miru, u nekom unutrašnjem svijetu gdje sam nastojao jasnije osjetiti sebe, prije nego li bih koraknuo u onaj vanjski. Te formativne godine, a koje su što zbog rata, što zbog moje urođene perceptivne usporenosti, trajale dosta dugo, vjerovatno su sa sobom saprale i niz drugih gotovo genetski baštinjenih talenata, iz ove perspektive apsolutno dragocjenih. Bili su moji, a zatim sam ih zbog nesigurnosti u sebe jednostavno ispustio. Oni dugo u meni već nisu stanovali, bar ne na očigled, onda kada sam pomiren sa onim što izgleda jesam, prestao trošiti vrijeme na građanski život i ono što sam mislio da se od mene očekuje, te nanovo, ovaj put prilično nostalgično, posegnuo za njima sve do zaboravljenih dubokosti vlastitog bića. Ipak, ne bivajući pretjerano višedimenzionalan, u smislu praktičnog djelovanja, oni u meni više nisu mogli bivati istodobni na svakodnevnom nivou. Nisam se na svaki pojedinačno više uspijevao usredsrediti, a da ga pokušam dovesti bliže tančinama. A ja, nekako kada vidim da mi tančine nisu lako dostupne, od „lakih nota“ još lakše i odustajem. Ipak, i dalje eksperimentišem, ali zaista na nivou igre, i sa muzikom i sa grafikom, jer pripisao bih sebi kao kvalitet sposobnost posmatranja i osluškivanja vanjskih podražaja, kao i pozamašnu mirnoću njihove percepcije (upravo je usporenost, moguće je, i izoštrava), a gdje se onda otvaraju horizonti za njihovu dalju pretvorbu u neobičnost čuvenja i viđenja. Možda ću jednom i osjetiti mogućnost izažavanja u njima.
Recimo da je od svega toga još istinski preostalo to da znam onako svojski, a opet kada niko to od mene ne očekuje, pustiti bas i zapjevati gromko, a do zaista rijetko čuvene dubine. Volio bih se još uvijek u tom smislu realizovati, jer itekako može da saodnosi sa riječima, čijoj čaroliji, kažimo tako, pokušavam bivati miljenik.
Izvor: Poetum
