Piše: Redakcija
Previše je proteklo vremena, više od tri decenije, i izraslo, stasalo, i indoktriniralo i izgradilo se toliko generacija koje su stekle predstave i razumijevanje i svijeta i pojava i sopstvenog identiteta i uzora – da je to sad svršeno stanje. Toliko se višeslojno i nepovratno duboko disperzivno raslojilo društvo, zapatila svaka njegova pora i tako etablirali “ljudi laži” kao ljudi koji služe za “ljude primjere”, pa je to sada nemoguće ispraviti. Razmisli recimo notare, javne izvršitelje, revizore, vještake, procjenitelje itd. pa raznorazne privatne firme (najjači je i najbolji bemaksov beton, najbolja je glosarijumova veledrogerija) i razne zdravstvene ustanove, (naravno najiskusnije, jer imalo se kad i krasti i sticati) čak su tako nastajale i skoro sve nevladine organizacije, i glavni mediji, ma svaki entitet je tako ili slično tome namjenski ili pak sasvim usputno spontano stvoren.
Štrajk koji će proizvesti duboke porodične i prijateljske traume
Predobro znamo a mučno nam je glasno izgovoriti da je to čisti proizvod, ili sirovog ili finog, a podlog dalekosežnog “milogorskog inženjeringa” tj. ustaškog, a lopovskog rada. Takav kvazipatriotizam je zasijao (na svim plodnim poljima, i utrinama) toliko “sjemena zla” da se to realno teško može ikad više iskorijeniti. Naime, to je pustilo preduboke i preširoke – i korijene i krošnje. Danas je to naročito svršena stvar jer “ostaci ljudi” iz toga vremena nijesu uopšte, ni kadri ni voljni bilo šta sjeći, promjeniti, a onih rijetkih kadrih je ostalo premalo. To je pored svega tako i zato što novi pregaoci novih vlasti ne mogu ni vidjeti ni razumjeti ni probleme ni njihovu pravu suštinu, jer su oni sami imolicitna ali najdirektnija posljedica – upravo toga vremena. Pa kakva su onda oni mogli biti vajna posljedica? Zato trulimo, grcamo, brukamo se, tonemo, plutamo i u trunju i u mulju.
Bude to tako u istoriji društva i ljudi koji ga čine, rekli bismo to po onoj staroj našoj srpskoj gorštačkoj, naiđe vrijeme – ljudske tanjevine.
