Prema rečima jednog od vinovnika postavljanja kraljevog spomenika u sred noći na trotoaru kraj tramvajske stanice preko puta državnog Predsedništva, njegova uzdignuta ruka zaustavlja svakoga ko bi da porobi Bosnu, to jest onih kojima je ostao „bolesni san” da se radi o „srpskom kralju”. Ovo diletantsko-politikantsko pražnjenje BiH od vlastite istorije dobilo je svoju „naučnu” potvrdu na skupu istoričara u sarajevskoj Većnici

Na Vlašiću je 17 septembra održan miting na kojem su o prošlim, a ako treba i budućim slavnim vojevanjima nadahnuto govorili članovi predsedništva BiH Denis Bećirović i Željko Komšić. Tom prilikom na vrhu te planine nije podignuta ružna i bezlična državna zastava dejtonske BiH, već ratna zastava Republike BiH sa ljiljanima Nemanjića i Kotromanića i intonirana je njena himna „Jedna si jedina”.
Izlizana retorika o „odbrani po svaku cenu” i „svim dozvoljenim sredstvima”, karakteristična za sve slične prigodničarske skupove u zadnjih 30-ak posleratnih godina nije nikakva novost i ne bi bila vredna posebnog osvrta da se ne dešava u okviru najnovije, medijevalne patriotske kampanje u čijem je centru podizanje spomenika kralju Tvrtku Prvom Kotromaniću u centru Sarajeva, kao i naučna tribina u gradskoj Većnici sa ciljem naknadnog objašnjavanja kome je uopšte spomenik podignut. Tvrtko Prvi u Hrista Isusa blagovjerni Bogom postavljeni Stefan kralj Srba, Bosne i Primorja iz 14. veka, lišen gotovo svake veze sa istorijskim sobom, tako je konačno proklamovan za centralni simbol bosanskog, odnosno bošnjačkog patriotizma.
Prema rečima jednog od vinovnika postavljanja kraljevog spomenika u sred noći na trotoaru kraj tramvajske stanice preko puta državnog Predsedništva, njegova uzdignuta ruka zaustavlja svakoga ko bi da porobi Bosnu, to jest onih kojima je ostao „bolesni san” da se radi o „srpskom kralju”. Ovo diletantsko-politikantsko pražnjenje BiH od vlastite istorije dobilo je svoju „naučnu” potvrdu na pomenutom skupu istoričara u sarajevskoj Većnici, koju je moderator dr Husnija Kamberović rekapitulirao rečima „da se može reći da Tvrtko nije krunisan u Milešavi nego Milama, da nije mogao biti verovatno katolik, ali da je krunisan u crkvi jer je bio najbliže dvoru i da je koronator bio Djed Crkve bosanske”, čemu je prisutni dr Dženan Dautović dodao „da su to stavovi moderne bosanske historiografije”. Međutim stavovi bazirani na ignorisanju savremenih istorijskih izvora Tvrtkove dvorske kancelarije o krunisanju u „Srpskoj zemlji” i građeni na nepostojećima, kao i bizarnim domišljanjima o tome da eklisiološki heterodoksni episkop Crkve bosanske kruniše vladara koji „moždamogućeverovatno” nije katolik u rimokatoličkoj crkvi, jer mu je ona usput prema dvoru, nisu samo uvreda istorijskoj nauci, već kulminacija reanimacije propale kolonijalne ideologije austrijskog namesnika Bosne i Hercegovine Benjamina Kalaja (1882‒1903) koji je, redukcijom činjenica, a zbog borbe protiv jedinstva Južnih Slovena, veštački razdvajao istoriju Bosne od istorije Srba.

Uprkos krahu Kalajevih konstrukcija, kreiranje istorijski lažne Bosne, one kojoj su slobodarske tendencije srpskog naroda predstavljene kao najstrašniji neprijatelj civilizacije i zbog čega treba negirati svaku istorijsku povezanost s njim, ostaće potpis svakog okupatora i njegovog saradnika, od Austrougarske, preko Trećeg Rajha i njegovog projekta NDH pa do postjugoslovenske dejtonske BiH. Kako je pisao zaboravljeni genije antikolonijalizma Franc Fanon „u kolonijalnom režimu ljudi su pripravni da štošta učine za kilogram kruha ili za mršava ovna”. U bosanskom slučaju, treba dodati da je antisrpsko bošnjaštvo uvek bilo povezano sa klasnim interesom muslimanskih zemljovlasnika koji su sa gađenjem gledali na Srbiju kao na zemlju slobodnih seljaka, te je kalajevski „Bošnjak” otvoreno pisao da oni ne smeju postati „svojom nemarnošću… sluge svojih nekadašnjih sluga i kmetova”.
Ovaj fenomen prepoznajemo u svakoj manifestaciji kalajevštine i srodnih protofašističkih i fašističkih antimodernističkih fenomena, od austrijskog eksponenta Mehmed-bega Kapetanovića Ljubšaka, preko ustaškog rasizma mladih Muhameda Hadžijahića, Smaila Balića ili Alije Nametka pa do apela Afolfu Hitleru sarajevskih intelektualaca iz 1942, a zatim tendencije da se bosanska istorija falsifikuje po uzoru na hrvatske esktremno nacionalističke falsifikate fra Dominika Mandića. Jedina „novina” u današnjim bosansko-patriotskim tendencijama je ta što se sinergija ovih i mnogih novijih istorijskih falsifikata nastoji predstaviti kao deo nasleđa antifašističke borbe i NOR-a. Pa se tako radi na ideološkoj dekontekstualizaciji i pražnjenju ZAVNOBiH-a od svih njegovih originalnih sadržaja (pogotovo njegovog baštinjenja srpskih antikolonijalnih tradicija i njegovih temeljnih zasluga za nastanak Jugoslavije, a time i BiH kao ravnopravne federalne jedinice) i njegove intepretacije kao kontinuiteta kolonijalnog antisrpstva, drugim rečima kao svega onoga protiv čega su se njegovi vinovnici borili.
Na Vlašiću su 17. septembra Denis Bećirović i Željko Komšić po ko zna koji put govorili o državnosti i suverenosti BiH, nakon čega je jedan od njihovih klovnovskih posilnih na društvenim mrežama počeo širiti ideje o proglašavanju Republike Srpske okupiranom teritorijom i „reprizi Karabaha”, to jest etničkog čišćenja i ubijanja jermenskog stanovništva sa vlastite zemlje koje se upravo odvija. Pre ovog upriličenja i Bećirović i Komšić su se snebivali nad pretnjom Milorada Dodika da će uhapsiti osobu koja se predstavlja kao visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Kristijana Šmita, istog onog kojeg su do pre nekoliko meseci optuživali da je donošenjem novog izbornog zakona u korist Hrvata uveo „aparthejd”. Na stranu sada neuverljivost i neautentičnost Dodikovog antikolonijalizma, ali kakva to državotvorna politika može ropski neprincipijelno podržavati sam koncept nedodirljivog stranog namesnika u vlastitoj zemlji? Samo ona koja sa državotvornošću nema nikakvih istinskih poveznica, već naprotiv, proizlazi iz zločinačkih kolonijalnih narativa, gomile lažljivih ludorija koje ne služe ničemu osim (samo)održavanja u stanju mržnje prema slobodi, ili još gore nerazumevanja šta ona uopšte podrazumeva. To je za razliku od istorijske Bosne utemeljene 1943. na slobodarskim principima ZAVNOBiH-a, lažna Bosna, nemezis srpskog naroda u kojoj on, opravdano, nema šta da traži.
Vuk Bačanović
Izvor: Politika