Piše: Atanas Stupar
Što misle građani Crne Gore o javno objavljenim Skaj prepiskama između kriminalaca i vrhova vlasti? Da li ih zabrinjavaju dogovoranja kriminalaca iz kojih se jasno vidi čije su udarne pesnice upravljale vrhovima policije, sudstva, tužilaštva, državnih službi, bezbjednosnih agencija Crne Gore? Zašto građani ostaju nijemi posmatrači brutalnosti i morbidnosti visokoorganizovanog kriminala u Crnoj Gori čiji je glavni pokretač i koorganizator bila Demokratska Partija Socijalista?
Dokle će građani zatvarati oči na razbojništva, vulgarnosti, izopačenosti, arogancije i snishodljivosti kojima su tri decenije Crnom Gorom vladali himnični “Čuvari njenog poštenja”?
Kakve je posledice na građane Crne Gore ostavio u javnosti razobličeni, u svim društvenim sferama prisutan kriminal o kome DPS kao njegov pokrovitelj i dalje organizovano i zakleto ćuti? Šokiraju li građane Crne Gore šeme i strukture po kojima je kriminogena vlast decenijama funkcionisala? Hoće li građani Crne Gore ostati potpuno ravnodušni na sve one sastanke, dopisivanja i dogovore, podržane institucijama države, koga treba ubiti, koga zatvoriti, koga mučiti, koga opljačkati, koga gurnuti u politiku kao ispomoć diktatoru?
Gotovo trećina građana Crne Gore na Podgoričkim izborima dala je podršku partiji koju bi zbog monstruoznosti potvrđenih Skaj prepiskama svako iole normalno i civilizovano društvo em žestoko osudilo, em se od njene tijesne povezanosti s organizovanim kriminalom s gnušanjem distanciralo.
Međutim dogodi se nešto sasvim suprotno. Partija dobi podršku građana. Njeno najuže rukovodstvo raskalašno i osiono otpoče slavlje istu noć. Zapjevaše da im ne može niko ništa, da su jaki, jači, najjači i da će uskoro dobiti mogućnost da nastave raditi po starom.
Više bi poštovanja zaslužilo rukovodstvo partije koja je odnijela pobjedu na lokalnim izborima u Podgorici da je te izborne noći otišlo na periferiju opštine i negdje u blizini Spuškog zatvora ispalilo vatromet. Bila bi to potvrda politike kontinuiteta. Dokaz da nema skretanja s puta i da svoje, zbog kriminala utamničene kompanjone neće ostaviti na cjedilu. Bila bi to poruka starim kadrovima koji su za partiju svakojaka svaštočinstva činjeli da će ih partija izbaviti, bilo preko zastarelosti (ne)djela za koja im se sudi, bilo opstrukcijama u dokazivanju (ne)djela prije nego što im presude postanu pravosnažne. Izdržite još malo. Kada se mi vratimo na vlast izaći ćete iz zatvora, bićete rehabilitovani, vraćeni u službu i uz to nagrađeni. Takav signal predstavljao bi i veliko ohrabrenje novim partijskim snagama da će partija stati iza njih što god radili.
Zašto su DPS-ovci odmah po zatvaranju biračkih mjesta počeli slavlje u Podgoričkom kafiću, najavljujući Crnoj Gori povratak na stari način vladanja? Uradili su to da bi se zahvalili dijelu glasačkog tijela koji im i dalje pruža podršku da se udružuju sa organizovanim kriminalom i da mobilišu finansijere iz kriminalnih krugova s ciljem povratka na vlast. Uradili su to DPS-ovci da bi zastrašili i obezvoljili onaj drugi dio glasačkog tijela koji se bori za zakon i pravdu u Crnoj Gori. Bahato i oholo DPS im je uz pjesmu te noći poručio “Džaba vam je sve”, Crna Gora će biti onakva kakvom smo je mi zamislili. A ono što su oni zamislili i sproveli postala je sasvim normalna pojava u Crnoj Gori.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
Uobičajeno je da se u Crnoj Gori za kriminalca kaže snašao se. Za lažova i prevaranta govori se kako je sposoban. Za švercera, pljačkaša, zlikovca da mu basta. Crnogorski politički folklor je drskost, bahatost, nadobudnost, nasilje nad nemoćnima objedinio i spojio u jednu riječ. Ta riječ glasi Bastadur.
Naše društvo je gluvonijemo zurilo u Bastadura i bastadursku politiku DPS-a do prije četiri godine. Gluvonijemima je svejedno da li su Bastadur i njegova partijska klika te noći pjevali „Ne može nam niko ništa jači smo od Sirije“ ili „Ne može nam niko ništa jači smo od Srbije“. Naše društvo je odavno izgubilo osjećaj za moralno-etičke standarde i civilizacijske vrijednosti. Olako smo prihvatali sve nakaradnosti bastadurskog sistema. Baštinili smo dostignuća bastadurskih vođa. Aplaudirali smo njihovim poslušnicima koji su živjeli iznad zakona ne podležući nikakvim ni odgovornostima ni kaznama. Postali smo nagluvi, slabovidi, senilni, traumatizovani sirovim i surovim političkim primitivizmom Bastadura i njegovih slugu. Niti vidimo, niti razmišljamo, niti pamtimo kakva nam je sve poniženja i štetočinstva, zlopaćenja i sramoćenja do skoro priređivala ta, prije neku noć izbornim rezultatima razveseljena družina.
Nagluvi ne čuju odjeke i vapaje naručenih, organizovanih, brutalno izvršenih i zahvaljujući DPS kadrovima nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori. Poluslijepi ne razlikuju sat vrijedan 180.000 eura od sata vrjednog par stotina eura, niti kuću od pet-šest miliona eura od kuće vrijedne par stotina hiljada eura. Ubijeđeni ne razmišljaju, niti ih brine slijepa mržnja koja je zahvaljujući DPS politici postala najizdašniji izvor i stub crnogorske državnosti.
Tačno ja da mržnja koju proizvodi i širi bivši šef režima sa svojom partijskom kamarilom donosi određene procentne na izborima, ali je sasvim izvjesno da se tom mržnjom i tim bastadurskim pjevanijama po Podgoričkim kafićima zakucava kolac u multietničko biće Crne Gore. “Što ako smo pjevali jači smo od Srbije ili Sirije” odgovara se javnosti bastadurskim rečnikom. Tih 30% glasova podrške DPS-u na minulim izborima pouzdan je znak da kao društvo gubimo kompas. Dezorijentisani smo. Na putu smo da postanemo beznadežan slučaj. Moramo spomenuti i preostalih 70% glasova podrške drugoj strani. Za partije koje su na izborima zauzele drugo, treće, četvrto, peto mjesto slobodno se može reći da nijesu nimalo nevine. Naprotiv. Svojim neznanjem, pasivnošću, nestručnošću, parazitizmom žestoko su naudili Crnoj Gori. Međusobnim svađama zaustavili su odumiranje DPS-a kao pogubne i za suštinu pravne i građanske Crne Gore duboko destruktivne partije. Štaviše nove vlasti su direktno odgovorne što je kriminalnoj Hobotnici skočila popularnost. Posredno su omogućili da se još više približimo beznadežnom slučaju.
U čemu se ogleda naša beznadežnost?
Pripadnici kriminalnih klanova su u bjekstvu ili u zatvoru ili pod istragom. Dio državne administracije koji je ostao lojalan DPS-u svjesno im odlaže suđenja i sabotira odlučniju borbu protiv organizovanog kriminala.
Ranko Rajković: Kako smo ostali bez glasačke kutije
Za to vrijeme Partija koja je bila i ostala pokrovitelj organizovanog kriminala po terenu sakuplja glasove kako bi se vratila na vlast i zaštitila svoje visoke funkcionere i sebi podređene kriminalce koji su partiju obilato finansirali. Novoizabrana vlast ne radi ništa kako bi spriječila ponovna okupljanja politike i kriminala. Naprotiv. Pomaže im. Em su se i sami počeli baviti prljavim poslovima, em u ogromnoj mjeri zapošljavaju nestručne, neodgovorne, zlonamjerne, pristrasne ljude i dokazane neznalice sa partijskim knjižicama u džepu čime dodatno i ubrzano kompromituju već iskompromitovanu državu.
Građani postaju apatični. Sve manje izlaze i sve će manje izlaziti na izbore. Da li ćemo se zaista pretvoriti u beznadežan slučaj?
Na to pitanje daće svoj odgovor i sada i ubuduće predstavnici onih 70% građana koji su svojim glasovima ipak napravili otklon od političkih zastupnika visokoorganizovanog kriminala. Tih 70% glasova zajedno sa Jakovom Milatovićem kao predsjednikom Crne Gore poručuju da se više u Crnoj Gori ne može ubijati nekažnjeno, da se ne može pljačkati nekažnjeno, da se država ne može uništavati nekažnjeno, da se ne mogu tolerisati ucjene biračkog tijela, vršiti zastrašivanja i progoni slobodnog mišljenja. Ukoliko se tih 70% glasova protiv političkih zastupnika visokoorganizovanog kriminala ne stabilizuju i počnu ubrzano rasti zaista ćemo završiti kao beznadežan slučaj.
