Piše: Vuk Bačanović
Popularni američki komičar iz prošloga vijeka Evan Esar je u jednom svom nastupu zaključio da su ekonomisti eksperti koji sutra znaju zbog čega se stvari koje su jučer predvidjeli nisu dogodile danas. Adrian Furnham, profesor psihologije na londonskom Univerziti koledžu i autor čuvene knjige “Nova psihologija novca” će primijetiti da je najbitnije u vezi sa ekonomskim poimanjima stvarnosti to da ona predstavljaju osnovu za razumijevanja moći u društvu i koncepata/ideologija koje ljudsko biće razvija od najranije mladosti. Pretpostavljam da se nagledate svega i svačega kada odrastete u Đukanovićevoj Crnoj Gori, a svoje radno iskustvo započnete u NLB banci kao dio tima za upravljanje rizikom, a onda ga nastavite u inostranstvu kao dio tima za procjenu kreditnog rizika zemalja sa fokusom na zemlje Centralne i Istočne Evrope. Udžbenička definicija o upravljanju rizikom kaže da “čak i ako banka može da ostvari velike prihode, nedostatak upravljanja rizikom može smanjiti njen profit”, a investitori će prije uložiti u banku koja je u stanju da ostvari profit i nije u velikom riziku gubitka novca.”
Banke kao i sve druge kompanije imaju svoje načine poslovanja, pa su shodno tome i bankari ljudi koji, kao i svi drugi, uglavnom žive sa svojim profesionalnim deformacijama. Problem se, međutim javlja, kada poželite da obavljate posao koji nije bankarski, a niste u stanju da svoju profesionalnu deformaciju pravovremeno nadiđete, ili nemate volje i hrabrosti da to učinite. I onda sebe ubijedite da su država, društvo, kultura i politika jedno te isto kao upravljanje rizik menadžmentom. Ili još gore da državu, društvo, kulturu i politiku počnete podređivati rizik menadžmentu svoje vlastite funkcije. Aktuelni predsjednik Crne Gore, mladić zavidne bankarske karijere se ponaša upravo tako. Otklanja sve moguće rizike za integraciju Crne Gore u EU, ne pomišljajući da li će od crnogorskog društva ostati išta što bi moglo biti integrisano.
Ma koliko teze o društvenoj bazi i nadgradnji bile naučno utemeljene, čak ni vulgarni marksisti koji nisu razumjeli suštinu vlastite teorije nisu tvrdili da društvena nagradnja koju podrazumijevamo i kao kulturu i identitet funkcioniše kao puka maska materijalnih odnosa koji u crnogorskom slučaju predstavljaju tranzicioni kriminal i opustošenje zemlje od strane raznih kartela, pa i onog bankarskog.
Milatović, međutim, očigledno smatra da menadžment kreiranja savršenog građanina Crne Gore čije ponašanje odražava najmanji rizik poslovanja njenog rizik menadžera, pardon predsjednika nije ništa drugo nego potpuni idiot. Jer samo potpuni idiot sljedeću izjavu može uzeti zdravo za gotovo:
“Žao mi je što je partija koju sam stvarao i koja je imala presudnu ulogu u rušenju bivšeg režima, danas postala politička marioneta.”
Partija koju je stvarao? Stvorio je lično? Ili predsjednik smatra da je precizno izražavanje također prerizično za kvalitetan menadžment, pa ne zna napisati “u čijem sam stvaranju učestvovao”? Dalje, zar nije režim srušen prije nego što je partija u čijem je učestvovanju stvarao uopšte i postojala? I čija je ona sada marioneta i šta su indikatori tog stanja? Ako ona to zaista jeste, šta treba učiniti da se to spriječi?
Sumnjam da bi odgovori koje bismo od predsjednika eventualno dobili bili bitno drugačiji od idealnog građanina po predsjednikovoj zamisli. Pod indikativom bivanja marionetom, vjerovatno podrazumijeva usvajanje potpuno bezazlene Rezolucije o Jasenovcu, ali ne i snishođenje svakom pa i najnižem briselskom
Jakov u Milovom maniru, ali…
Ali tako to biva sa neprevaziđenimm profesionalnim deformacijama.
Ako i sam koncept bilo kakve države koji se ogleda u njenim institucijama – o konceptu suverene države već odavno nema govora – postane preriskantan za menadžment predsjedničke funkcije, onda dođavola i sa tim zadnjim prividom države.
Zašto dekretom ne ukinuti i ono što je preostalo i jednostavno se proglasiti hrvatskom županijom, ili još bolje velikom župom? Ne bi li tako put u EU bio drastično skraćen, a menadžment predsjedničke funkcije doveden u okvire realnog stanja tržišne vrijednosti dostojanstva i suverenosti?
Sociolog Debora Gregori, u zaključku svoje studije “Demaskiranje finasijskih psihopata”, donosi sud koji upućuje na ozbiljno promišljanje: “Umjesto da o ljudima u finansijskoj industriji razmišljate kao o psihopatima, možda bi bilo prikladnije i produktivnije priznati da određeni sektori u društvu koji se posebno bave novcem i moći skloniji privlačenju ljudi koji žele i jedno i drugo, a voljni su dobiti ih na račun drugih u društvu.”
Aktuelni predsjednik Crne Gore je možda onaj ekspert koji će sutra nepogrješivo znati zbog čega se ono što je jučer predvidio (ne) dešava danas, ali pravo pitanje glasi: Da li će ga zbog toga uopšte biti briga?
