Piše: Vuk Bačanović
Jedna od najglupljih rečenica – ako ne najgluplja, onda u prvih pet – koju sam pročitao iz pera novocrnogorskih nacionalnih ideologa jest ona češkog balkanologa bliskog DPS-ovoj vlasti, Františeka Šisteka, koju citira jedan od najistaknutijih dvorskih istoričara iste te vlasti, Boban Batrićević, a glasi: „Da je Štedimlija slučajno poginuo nasilnom smrću kao protivnik režima negdje tokom 1930-ih, nekoliko ulica ili škola bi u Titovoj Jugoslaviji možda nosilo ime Štedimlije – naprednog ljevičarskog intelektualca.“
Svako poređenje s Hitlerom je u pisanju polemičkih tekstova prilično izlizan manirizam, ali analogija stoji: da je Hitler uspio upisati i uspješno završiti likovnu akademiju i tako odustao od političke karijere, možda bi neki sokak u njegovom rodnom Braunauu na Inu, a možda čak i u Inzbruku, nosio njegovo ime. Da je kojim slučajem bio talentovan koliko nije, možda bi se njegovim imenom čak nazvala neka mala galerija u bečkom Otakringu.
Isto tako, da je František Šistek zaista istoričar, a ne DPS-ov licencirani redukcionista istorijskih činjenica, onda bi se bavio istorijom, a ne „šta bi bilo kad bi bilo“ nagađanjima u cilju rehabilitacije i afirmacije jedne suštinski zločinačke ideologije. Isto tako, da je Boban Batrićević istoričar, a ne ponavljač Šistekovih od nekadašnje vladajuće klike licenciranih priča iz paralelnog univerzuma, onda ne bi pokušavao da ustaškog propagandistu i huškača Štedimliju izjednači s Oskarom Šindlerom, jer je, navodno, intervenisao za neke ljude.
Jer bismo na isti način – intervencijama za određene ljude, naročito preko svog ličnog prijatelja i kasnijeg ministra u vladi NDH, deklarisanog pravoslavnog Hrvata Save Besarovića – humanistom u nezgodnim istorijskim okolnostima mogli proglasiti i samog Antu Pavelića. Jer, služeći se sličnim revizionističkim vratolomijama, da nije bilo Drugog svjetskog rata, Pavelić bi možda ostao zapamćen kao advokat nešto radikalnijih nacionalističkih uvjerenja, čija bi se kćerka, može biti, udala za Srbina, nakon čega bi on, zacijelo, ublažio svoje neostvarene genocidne planove i postao redovni božićni polaznik starici Milevi iz komšiluka.
Istom metodom prizivanja ličnosti iz paralelnog svemira mogli bismo konstatovati da ratni zločinac Veselin Vlahović-Batko, „borac“ paravojne jedinice Beli Anđeli, da nije bilo rata ili da je umro, ne bi postao ubica Gorana Čengića, čiji je djed-stric bio mitropolit Petar Zimonjić, već bi ostao (ne)upamćeni izbacivač u poznatom sarajevskom klubu Sloga.
A sada primijenimo Batrićevićevu argumentaciju na samoga Batrićevića.
Zaista, da su okolnosti bile drugačije i da Batrićević nije postao ono što jest, ideolog zadužen za pranje biografija nacističkih opskurnjaka i piskaralo, onda ne samo da istorijsku nauku ne bi svodio na cirkus za dnevnopolitičke potrebe, već se samo dan nakon krvavog pira Aca Martinovića na Cetinju ne bi potpisao na istom pamfletu s Adnanom Čirgićem i Aleksandrom Radomanom, u kojem je također napisana jedna od top pet najglupljih rečenica novocrnogorskih ideologa koje sam ikad pročitao:
„…oni (policija, op. a.) koji su prije tri i po godine bili spremni da pod punim naoružanjem štite popove Crkve Srbije od građana od kojih su navodno bili napadnuti, oni koji su tada bili spremni položiti sopstvene živote zarad ostvarenja ciljeva te pseudoreligijske organizacije, sinoć nijesu bili spremni da se izlože opasnosti zarad očuvanja života građana na Cetinju.“
Da Batrićević sa svojim koautorima nije ono što jest, onda svakako u istoj rečenici ne bi konstatovao navodnu, odnosno nepostojeću opasnost za „popove Crkve Srbije“ i optužio policiju da su za njih bili spremni žrtvovati živote, jer ako je opasnost nepostojeća, onda je bilo kakva žrtva izlišna. Na stranu sada odvratnost zloupotrebe žrtava masovnog ubice u promociji svojih nevještih kvalifikacija šta je religijska, a šta pseudoreligijska organizacija, budući da smo već utvrdili da Batrićević, Čirgić i Radoman nisu ono što su mogli biti da ne pišu huškačke političke pamflete, odnosno istoričari i lingvisti.
Još uvijek nismo utvrdili šta bi ovaj trojac bio da ne piše paralogične rečenice u cilju stvaranja privida moralnih i etičkih svjetonazora i k tome traženja odgovornosti za izgubljene živote? Da li bi onda bili ljudi kojima je neukusno, ako već ne nemoguće, povezati obezbjeđivanje vjerske ceremonije i potjeru za masovnim ubicom? Ne, oni, uključujući inostranog saradnika Šisteka, naprosto ne bi bili ono što jesu – glupi.
