Piše: Elis Bektaš
Evropsko fudbalsko prvenstvo, koje je ušlo u svoju završnicu, nećemo pamtiti po atraktivnim golovima niti, uz nekoliko izuzetaka, po dopadljivoj igri. To, međutim, ne znači da se na ovom takmičenju igra loš fudbal. Pored toga što je dinamičan i brz kao nikada ranije, on ujedno svjedoči da se ta igra ubrzano transformiše onako kako se, recimo, nekada transformisala košarka na sjevernoameričkom kontintentu. Da li će takve metamorfoze fudbalu obezbijediti svijetlu budućnost, ostaje da se vidi, a ja se neću naći među onima koji ambiciozno daju prognoze i predviđanja o tom pitanju. U svakom slučaju, smanjivanje količine atraktivnih pogodaka, pogotovo onih iz slobodnih udaraca, kao i druge očigledne promjene u fizonomiji te igre, utakmicama nisu oduzele uzbudljivost pa čak i dramatičnost i to je ono što je za gledaoce najvažnije, a sve drugo treba prepustiti igračima i trenerima.
No, na fizionomiju fudbalske igre, pa i na ishode utakmica, i te kako mogu uticati i sudijski aparat i nadležna tijela fudbalskih saveza, a takav uticaj ne mora nužno biti blagorodan. Ovo evropsko prvenstvo će biti zapamćeno po neshvatljivo neujednačenim sudijskim kriterijumima od utakmice do utakmice. Rumunski sudija Ištvan Kovač podijelio je tek nešto manje žutih kartona od ukupnog broja igrača na terenu u meču posljednjeg kola grupne faze takmičenja između Češke i Turske, u utakmici koja ni približno nije bila gruba kao što bi se dalo zaključiti po Kovačevoj rigidnosti. I u drugim utakmicama bilo je u najmanju ruku indikativnih razlika između sudijskog pristupa, pa su neki među njima tolerisali ponašanja, poput povlačenja igrača za dres, za koja je UEFA pred početak takmičenja naglasila da će biti najstrože sankcionisana.
Dva sinoć odigrana četvrtfinalna susreta donijeli su dva toliko različita načina suđenja da se gledalac morao zapitati da li su dvojica sudija svoj posao obavljali po istom pravilniku. Englez Entoni Tejlor već je na početku meča između Španije i Njemačke načinio kardinalnu grešku, propuštajući da žutim ili čak crvenim kartonom sankcioniše dva prekršaja Tonija Krosa nad španskim igračem. Nastavak utakmice pokazao je da Tejlor nije zaboravio u kom džepu mu stoje kartoni i pokazao ih je čak petnaest puta, ali po veoma čudnom kriterijumu, kao da je htio pokazati i igračima i gledaocima kako to izgleda kada arbitar iz neke velike sile sudi u međunarodnim poslovima. U drugoj utakmici, između Francuske i Portugala, takođe engleski sudija Majkl Oliver svoju je ulogu odigrao nenametljivo i skoro savršeno, pokazavši samo po jedan žuti karton na obje strane. Ukoliko se ne potrudi da Oliverov način suđenja postane standard i ukoliko bude tolerisala autokrate na zelenom terenu, poput Kovača ili Tejlora, UEFA će otvoriti mogućnost da sudije u nedopustivoj mjeri utiču na ishode utakmica, a takva situacija neće donijeti ništa dobro ni igračima ni njihovoj publici. Jedini koji od toga mogu imati korist jesu – vlasnici kladionica.
Ali nije samo suđenje na terenu problem o kom UEFA mora povesti računa, već su tu i odluke njenih disciplinskih tijela koja donose odluke o sankcionisanju igrača. Jedna takva odluka, ona o suspenziji turskog golgetera Meriha Demirala koji je svoja dva gola u osmini finala protiv Austrije proslavio gestom koji se vezuje za tursku nacionalističku organizaciju Sivi vukovi. Na prvi pogled, to se čini kao valjana odluka koja svjedoči čvrstu namjeru UEFA-e da ne dopusti pretvaranje sportskih susreta u političke manifestacije. Stvari, međutim, nisu baš tako jednostavne.
Međunarodni sportski savezi nisu pozvani da se miješaju u unutrašnja i lokalna politička pitanja, a Sivi vukovi zasigurno nisu organizacija od planetarnog značaja. Premda se u nekim evropskim zemljama smatra za radikalnu, pa čak i terorističku, oko toga ne postoji dovoljno širok međunarodni konsenzus da bi opravdao odluku nadležnog tijela UEFA o Demiralovoj suspenziji na dvije utakmice, tim više što turski igrač nije povrijedio materijalna pravila same igre. Kada je, prije 13 godina, FIFA izrekla suspenziju u trajanju od 10 utakmcia Josipu Šimuniću zbog dizanja ruke na fašistički pozdrav i uzvikivanja pokliča „za dom“, situacija je bila znatno jasnija. Fašizam, nacizam i njihovi derivati širokim se međunarodnim konsenzusom smatraju za neprihvatljiva zastranjenja i svaka njihova manifestacija treba biti sasječena u korijenu. I FIFA i UEFA trebaju reagovati isključivo tamo gdje postoji takav, dovoljno širok međunarodni konsenzus o određenoj pojavi, ali nipošto nije posao tih saveza da uspostavljaju grancie političke dopuštenosti, niti taj posao mogu obaviti kako treba u složenom i dinamičnom svijetu prepunom angagonizama.
Moglo bi se razumjeti kada bi međunarodni sportski savezi sa terena protjerali bukvalno svaku manifestaciju političkog stava, ne upuštajući se u procjene i selekciju koji je od tih stavova prihvatljiv a koji ne i shvatajući da ono što je nekome reakcionarno, drugom može biti emancipatorsko i obratno. UEFA je, skupa s drugim međunarodnim sportskim savezima, iz svojih takmičenja izbacila Rusiju, istovremeno dopuštajući Izraelu da nastavi učešće. Veoma je moguće da će se ispostaviti da su arbitrarnost i nedosljednost u pristupu političkim pitanjima ustvari Damoklov mač koji visi nad budućnošću međunarodnog sporta.
Elis Bektaš: Crnogorska rezolucija – glas ljudskosti između navijačkog arlaukanja
Dodaću još i to da Belingamov prostački gest u utakmici osmine finala protiv Slovačke, zbog kog je dobio uslovnu suspenziju od jedne utakmice i koja neće spriječiti njegov nastup u nastavku prvenstva, više nije samo vulgarnost. Zapadne liberalne ideologije uspjele su pitanja roda, pola i seksualnosti učiniti prvorazrednim političkim pitanjima pa bi danas svaku genitalnu aluziju valjalo tretirati kao čin iskazivanja političkog stava a ne kao tradicionalni prostakluk. Dosljednost u arbitrarnim i disciplinskim poslovima, skupa sa sviješću da su rasizam, šovinizam i slične diskriminatorske pojave univerzalno neprihvatljive, jedino su što može spasiti UEFA-u i druge međunarodne sportske saveze. Ukoliko nastave ovim putem i ukoliko sebi budu davali za pravo da kriterijume određenih političkih i ideoloških okvira koriste kao univerzalne i da na osnovu toga sankcionišu manifestacije lokalnih političkih stavova i ideja, ti će se savezi sve češće suočavati sa žestokim reakcijama, poput reakcije turske države povodom Demiralove suspenzije, a u perspektivi možda i sa pretvaranjem velikih međunarodnih manifestacija u regionalne sportske smotre.