Hajka na srpski udžbenik gramatike za đake osmog razreda, koju vode hrvatski zvaničnici, dolazi od onih čiji su preci jedini na svijetu imali koncentracioni logor za djecu. Jezik koji se danas naziva hrvatski bio je još krajem 19. vijeka jezik Vuka Karadžića i Đure Daničića. I govorili su ga najpoznatiji hrvatski lingvisti tog doba. Tako da danas ćiriličke table lupaju i ćirilička slova zatiru tamo gdje su im preci „srpski štitili i srpski pisali“.
„Između Bugarske i Slovenije postoje jedan lingvistički i više političkih jezika“ (Foto: rs.n1info.com)
Ovim riječima istoričar jezika, akademik Slobodan Remetić, komentariše buru koja se podigla zbog sadržaja gramatike za osmi razred u kojoj piše: južnoslovenski jezici su bugarski, makedonski, slovenački i srpski jezik, a uz srpski u napomeni treba dodati da Hrvati, Bošnjaci i pojedini Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski.
Ovu lekciju u Hrvatskoj su protumačili kao negiranje hrvatskog jezika, pa je uslijedio niz oštrih reakcija – premijer Plenković je tražio od predsjednika Vučića da se greška ispravi, predsjednik Milanović je zaprijetio reciprocitetom, šef diplomatije Radman uputio protestnu notu…
Akademik Remetić na ovo kaže:
„Postoje ljudi koji se ničega ne boje, ali i oni koji se ničega ne stide. Zvanični Zagreb se, u kontinuitetu, i to kako njegov svjetovni tako, nažalost, i duhovni dio ponaša po kodeksu ovih drugih“.
Kada je jezik u pitanju, naš sagovornik podsjeća da i strani naučnici danas govore da između Bugarske i Slovenije postoje jedan lingvistički i više političkih jezika.
„I hrvatski, kao i takozvani bosanski i takozvani crnogorski jezik, treba podvoditi pod plašt „takozvanog jezika“, čega, nažalost, nisu svjesni ni neki srpski lingvisti. On je, i po svjedočenju velikog hrvatskog naučnika Maretića, produkt lingvističkog inženjeringa“, kaže ovaj akademik.
„Lingvistički inženjering“
Istorijski gledano, Hrvatski sabor je 1890. godine donio odluku da se ozvaniči – vukovski tip književnog jezika. Odmah nakon te odluke pristupilo se pripremi pravopisa, gramatike i rječnika, a najpoznatiji hrvatski jezikoslovci toga doba: Ivan Broz, Tomo Maretić i Franjo Iveković izričito kažu da su prvi instrumenti novog tipa književnog jezika u Zagrebu pisani isključivo na temelju djela i ideja Vuka Kradžića i Đure Daničića. Akademik Remetić detaljno navodi kako je to izgledalo:
„Već 1892. godine Ivan Broz izdaje Hrvatski pravopis i sasvim nedvosmisleno u predgovoru kaže: „Izradio sam pravila uglavnome prema načelima kojih se držao Vuk i Daničić, a samo gdješto odstupio sam od njihova pisanja“.
U istom tonu piše i Tomo Maretić u predgovoru „Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga jezika“ 1899. godine: „Ako sam htio da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz djela pisanijeh najboljim književnim jezikom. Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovih djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu“.
Razlikovati pojmove lingvistički jezici i politički
Možda su najpoučnije riječi Franje Ivekovića pri kraju predgovora u Rječniku: „Ovo djelo moglo bi se zvati i rječnik Srpskoga jezika, i da su ga napisali Srbi, jamačno bi se tako i zvao; ali mu je po jednakom i po samim načelima Srbalja Vuka Karadžića… i Đure Daničića… ime rječnik Hrvatskoga jezika, jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati“.
I u Odboru za standardizaciju srpskog jezika koji je preporučio šta treba da piše u gramatici za osmake, zbog čega je pretrpio napade, ističu da treba razlikovati pojmove lingvistički jezici i politički (simbolički) jezici.
„Razlikovanje lingvističkih i političkih jezika nije nikakav srpski izum“, kaže prof. dr Sreto Tanasić, predsjednik Odbora. „Niko u Srbiji ne spori hrvatskoj manjini pravo na sopstveni jezik. U praksi to znači i da je, gdje su ispunjeni zakonski uslovi, u lokalnim zajednicama hrvatski standardni jezik u službenoj upotrebi pored srpskog. Podsjećam da su ti uslovi značajno blaži nego u Hrvatskoj. U udžbenicima maternjeg jezika hrvatske manjine u Srbiji jezik se zove – hrvatski. Podsjetio bih da je Odbor istu klasifikaciju južnoslovenskih jezika, kakva je navedena u gramatici za osmi razred, dao i 2010. godine. Ne bi smjelo biti nesporazuma, a nesporazum se pravi“.
Komenatrišući zahtjeve iz Hrvatske da se ispravi ono što piše u gramatici, Tanasić zaključuje:
„U savremenom svijetu nije uobičajeno da neka država cenzuriše ni sopstvenu nauku, a kamoli tuđu nacionalnu nauku“
Prava Bunjevaca ispoštovana
Na zahtjev nacionalne zajednice Bunjevaca, Srbija im je priznala pravo na jezik, kao što je i drugim nacionalnim zajednicama priznala, što je dobro, podsjeća Tanasić.
„Princip za svoj zahtjev Bunjevci su mogli naći upravo kod Hrvata, jer su oni krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, istakli pravo naroda da se jezik kojim se narod služi može zvati tim imenom. Ne želim da se bavim pitanjem koja etnička grupa ima pravo, a koja nema da se zove posebnim narodom i ko kome može da daje to pravo. Međutim, ne treba kriviti Srbiju ni zato što bunjevačka zajednica želi da sačuva svoju posebnost, pa i jezičku.
Bunjevci su u prvu Jugoslaviju i ušli kao Bunjevci, u drugoj je država naredila da se svi katolici srpskohrvatskog jezika imaju zvati Hrvatima. Izgleda da je s raspadom te države prestala da važi takva obaveza za Bunjevce. Evropa podstiče očuvanje malih etničkih zajednica i njihovih jezika.
U Dubrovniku se govorio srpski
U godini donošenja dalekosežne odluke Hrvatskog sabora o prihvatanju Vukovog tipa književnog jezika u Dubrovniku, prema zvaničnom popisu njegovih žitelja, nije bilo nijednog Hrvata.
„Te, 1890. godine, u Dubrovniku i njegovih 14 „odlomaka“ popisano je 11.177 stanovnika, od kojih 9.713 „govori u kući srpski“, 716 italijanski, 19 slovenački, 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 njemački i 384 mađarski. Hrvate će u Dubrovniku i ostalim krajevima naseljenim štokavcima katolicima od polovine 19. do početka 20. vijeka uspešno „rađati“ Vatikan, a kasnije i Kominterna pod uzdom Vatikana.
Izvor: Večernje novosti
