Piše: Tomas Njumen
Da odmah na početku raščistimo: ovo što je napisao Boto Štraus nisu basne u književno-naučnom smislu te reči. U stvari, to nisu ni fragmenti koji liče na basne i koji bi, posredstvom životinjskih likova, možda mogli da otvore čitaocu neki put za tumačenje. Ali takav jednodimenzionalni pristup njegovoj književnosti nije ni ono što bi se od Štrausa moglo očekivati. Zato je čitalac, na početku čitanja, upućen pre svega na sopstveni instinkt. Autor mu, ipak, pomaže da stekne opušten odnos prema u početku možda nešto neujednačenijem štivu: „Sve ima svoje vreme, samo mesta imaju svoj čas. A ostajanje na mestu često navodi na ponašanje koje ne pripada ovom vremenu.“ Da se to prividno neujednačeno ipak pokaže kao opipavanje teme, kao kruženje oko pripovedne niti koja povezuje sve fragmente, otkriva se čitaocu tek postepeno.
Ne-basne Bota Štrausa naseljene su mnoštvom likova. Tu je „Dobročinitelj“, „Kvaritelj“, „Kovotvorka planova“ i mnogi drugi. Oni su predstavnici, sinonimi za određene situacije i postupke, za rituale u međuljudskim odnosima. Štraus se svesno opredeljuje za kratku formu i vešto je smešta u svoj roman: „Zaslužni radnik koji i dalje sedi u predvorju šefove kancelarije čekajući da ga konačno procene za direktorsku poziciju, možda nikad neće saznati da su zapravo sve vreme ispitivali njegovu sposobnost da čeka.“ A za „Kvaritelja“ piše: „Ogrlica oko vrata nosila je od početka natpis: Nikad nisi bila vajarka. Taj čovek, ekspert za Vitgenštajna, bio je prožet retkom perverzijom – da uništava umetnice, da dokrajči prosečne ženske talente, da im isteruje umetnost iz duše kao demona.“
Štrausovo oko usmereno je na pukotine u odnosima, na trzavice i prelome na površini svakodnevne komunikacije. Pojedinačna stanja duha seciraju se precizno kao pod nožem: „Blato se diže u meni. Ne, ne dolazi odozdo. Spušta se s plafona. Tonem odozgo. Zatrpan bujicama i šljunkom.“ Društvene situacije, sa svojim unutrašnjim pukotinama, on ne opisuje samo tačno, već često i nemilosrdno, kao kada analizira „generaciju zauvek mladih“: „Zapravo je sebi zacrtao da bude stariji gospodin starog kova, ne neko ko očajnički pokušava da ostane mlad, ne tinejdžer u telu penzionera. Ali nikako nije mogao da pronađe svoj stil, popustio je i počeo da se ponaša u skladu s vremenom. Na jednom putovanju po Španiji priključio se grupi slobodnih muškaraca i žena, većinom nešto mlađih od njega i još uvek željnih putovanja. Zajedno su išli u planine, vozili bicikle niz holandske nasipe, dočekivali Novu godinu na krstarenju Meksičkim zalivom – stalno su bili na putu.“
Književni blicevi koje Boto Štraus baca na ljude i njihova stanja, odišu izuzetno preciznom i detaljnom posmatračkom sposobnošću: „Jer književnost nosi u sebi sve, sve snove koje je moguće sanjati, i razbacuje ih – pročitane ili nepročitane – po noćima ljudi.“ Ali kako čitanje odmiče, javlja se i neka čudna jeza, koju autor očigledno deli s čitaocem: „Trajna praznina događaja je materijal samo za vrlo velike pripovedače. Oni manji će pokušati da ublaže bolno razdoblje nepostojanja događaja pretvarajući ga u alegoriju.“ Upravo su ti iskošeni postupci, komični tonovi, čudni detalji u odeći nekog lika i neobični ljubavni aranžmani – nevidljivi svima osim „vidovnjaku ljudi“ Štrausu, specijalisti za analizu fizionomije i habitusa – ono što njegovu prozu čini tako jedinstvenom.
Boto Štraus je „otkrivač rascepa“, „posmatrač situacija“ i „onaj koji registruje pukotine“. Ali to zapravo nisu veliki lomovi u odnosima ili ličnostima na koje autor ukazuje – to su jedva primetni potresi, sitne neravnine i suptilna pomeranja u svakodnevici, u međuodnosima ljudi, na koje Štraus baca svetlo. A to „skretanje pažnje“ ponekad više liči na užas pred nemoći, pred onim što se više ne dešava među ljudima. Čitalac pritom postaje deo sveta koji se pripoveda: „Puer fabulae, večito nezreo pripovedač. Dečak, i dalje zelen i rasejan u svojim nizbrdnim godinama. Onaj koji ono što pokupi s tla, što je ostalo i odbačeno, okreće više puta, ispituje i doživljava kao krhotinu nekada veoma zavodljive stvarnosti. Onaj koji je ono što je pronašao – izmislio. Jer, kako ovde piše, tako se zapravo nije dogodilo.“ I tako, zajedno s čitaocem, iščezava čitanje – u poeziji.
Izvor: Glif
