Piše: Redakcija
Neiskrenost je jedina konstanta crnogorske političke scene u ovom vijeku. Razumije se, politički reprezenti uvijek će naći neko „razumno“ opravdanje. No, uprkos tome, ulazimo u razdoblje političkog života u kome se više ništa ne može graditi na korpusu velikih tema, istorijskih, progresivnih, socijalnih, ekonomskih. Sada već možemo da se opredjeljujemo za laži koje nam ljepše zvuče, koje mogu sa manje žala da kamufliraju neizdržive istine.
Otuda kreće trka lakrdijaša ali kojima lakrdija nije iznuđena već karakterna osobina. Ali u tome ima nečega paradoksalnog. Glavni lakrdijaši moraju ne samo da žongliraju na trapezu političke moći i slave, već moraju da korumpiraju i podmićuju publiku, ali ne više džakom brašna, nekom dnevnicima i kako se već činilo u minuloj eri. Ne čak ni radnim mjestom. Mora se ponuditi nešto više od toga, jer konkurencija je žestoka. Podsjeća to na dobra stara vremena dok se još igrao basket na poligonima po principu „igra onaj koji pobjeđuje“. Jedan izgubljen meč često je značio gubitak svake šanse za sljedeći. To se izgleda već ukapiralo.
Pogledajmo Podgoricu, na primjer. Milatovićevi „odmetnici“ isukali su velike principe, poluzvanično se govorilo i o visokim finansijskim tarifama. Tražilo se malo više, a onda se povuklo da se ne bi ostalo i bez toga sa čim se već raspolagalo. Važno je, dakle, ostati u igri. Sa klupe za sada niko nema šansu da zaigra, osim ako neko na terenu ne polomi nogu, metaforički rečeno.
Kako će se na navonastalu situaciju adaptirati glasači i takmaci, to je pitanje za neku novu političku imaginaciju! Stare recepture imaju uspjeha koliko pokušaji Jakova Milatovića da igra u maniru Mila Đukanovića.
