Piše: Vuk Bačanović
Najvažniji dio presude Evropskoga suda za ljudska prava u slučaju bh. državljanina Slavena Kovačevića nije samo u tome što se ljudska prava ne mogu zloupotrijebiti u svrhu sasvim drugačije motivisanih agendi, nego i u istaknutoj važnosti načela supsidijarnosti – odnosno u tome da same države, a ne međunarodni sudovi, trebaju rješavati složena ustavna i politička pitanja. Evropski sud je, zapravo, odlučio da neće biti instrument unutrašnjih političkih obračuna, nego da ostaje fokusiran na stvarnu zaštitu ljudskih prava pojedinca.
Ovim povodom potrebno je istaći još jednu bitnu činjenicu, koja nije samo i isključivo povezana sa tim što se pravni sistemi ne razvijaju u vakuumu, niti na osnovu dekretiranih rješenja, ma koliko ona načelno bila napredna, nego što su duboko oblikovani istorijskim, društvenim, kulturnim, političkim i ekonomskim kontekstom određene zajednice. Nacionalna istorija, kultura, konflikti i kompromisi oblikuju institucije, norme i pravna rješenja. U slučaju složenih društava kao što je Bosna i Hercegovina, pravni sistem nije samo proizvod Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je zamrznuo konflikt između 1992. i 1995. godine i koji se ne može svesti samo na oružani sukob, nego predstavlja i kulminaciju kraha prethodnoga socijalističkog poretka, odnosno Socijalističke Republike BiH, koji je podrazumijevao i disoluciju društvene svijesti o zajedničkom određenju – onako kako je tu svijest definisao socijalistički poredak utvrđen na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine u Mrkonjić Gradu.
Drugim riječima, Dejton nije samo sporazum koji su dekretirale SAD i NATO, a kojim je obustavljen građanski rat, nego i direktna posljedica društvenog kolapsa koji mu je prethodio. Bez ikakvih ustezanja i idealizacije takvoga stanja, da je 1995. postojala realpolitička alternativa mandatnoj teritoriji UN-a u okviru koje egzistira labava konfederacija dva entiteta sa nevjerovatno komplikovanim mehanizmima zaštite etničkih prava, umjesto nje bi danas postojale tri državice, ili bi se teritorije sa srpskom i hrvatskom većinom pripojile Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Zašto je to tako? Zato što društva ne nastaju nametom – ma kako ti nameti ponekad samo naizgled, a ponekad zaista, sadržavali plemenite i progresivne namjere. O tome kakvu opasnost za Bosnu i Hercegovinu, i samim time za svako složeno društvo, predstavljaju vještački i otkrojeni narativi, u svom dnevničkom zapisu od 7. marta 1976. godine piše jedan od najzaslužnijih – ako ne i najzaslužniji – partizanski borac i komunistički političar za to što je BiH 1943. postala ravnopravna republika buduće FNRJ — Rodoljub Čolaković:
Hamdija Pozderac nasilno stvara zajedničku istoriju Srba, Hrvata i Muslimana u BiH. A takve istorije nema sve do pojave radničkoga pokreta i naše revolucije. U riječi „zajedništvo“, ma kako je on tumačio, ima nešto proizvoljno i naučno netačno. Vijekovima su bh. Muslimani svoju istorijsku sudbinu vezivali za islam, konkretno za Tursku imperiju. Čak i onda kada su se bunili protiv nje, nisu to činili u ime čitave BiH (Srba i Hrvata takođe), nego isključivo radi svojih interesa, koje je sve do 20. vijeka tumačila feudalna klasa, a u 20. vijeku i čaršija, tj. buržoazija – kakva-takva, ali ipak buržoazija. Istorija se ne može pisati u kabinetima, niti na kongresima. Ona je bila kakva je bila – krvava, gorka, maćeha, i sreća je naša što smo imali snage da tome stanemo u kraj pobjedom revolucije 1941–1945. Isto tako, istorija se ne može pisati pragmatistički, odnosno kako zahtijeva trenutni politički kontekst. To će, kao laž, prepoznati svi koji znaju kako je tekla stvarna istorija naroda BiH. Zajedništva nije bilo sve do pojave radničkoga pokreta. Naprotiv – bilo je krvavih sukoba, jer su bh. feudalci bili suroviji eksploatatori od Osmanlija, i otuda pobuna Husein-kapetana Gradaščevića i drugi otpori bh. vlastele, koja je bila muslimanska. Nije Gradaščević poveo vojsku cijele bh. raje protiv osmanlijske vlasti, nego je poveo vojsku feudalaca da brani njihove interese, kamuflirajući to tobožnjom odbranom „prave turske vjere“ od „Murtata“ iz Carigrada. Nije on želio autonomiju BiH da bi u njoj sproveo buržoasku revoluciju – da bi riješio agrarno pitanje, ukinuo kmetstvo ili proklamovao ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata. Jok, šipak! Želio je da ovjekovječi bh. feudalizam, samovolju i pljačku begova, aga i njihovih potrkuša. Sva ta petljavina Hamdije Pozderca o zajedništvu obična je izmišljotina koja sa stvarnom istorijom nema nikakve veze.
Tragedija i besmisao cjelokupne sarajevske građanske, odnosno probosanske politike u dejtonskoj BiH svode se, gotovo bukvalno, na sve ono na šta je davno prije društvenog kolapsa BiH 1992. godine upozoravao Čolaković: svijest o zajedničkom određenju ne stvara se u kabinetima i na kongresima, u skladu sa trenutnim političkim potrebama. I još gore – umišljajem da se ona može nametnuti djelovanjem stranih namjesnika, ideološkim nasiljem ili politikantskom zloupotrebom presuda međunarodnih sudova.
Da li ovo znači da je zajedništvo u BiH nemoguće, ili da su društvene disolucije jedini mogući ishod političkih procesa u bivšoj Jugoslaviji? Naprotiv — ono je moguće i nasušno potrebno za puki biološki opstanak svih njenih stanovnika. Ali to zajedništvo mora se graditi na sasvim drugačijim osnovama: bez ruku u džepovima i bez strane batine iza leđa, radi sticanja elementarnog međusobnog povjerenja koje se može izgraditi isključivo zajedničkom borbom.
Isto važi i za Crnu Goru, koju su kabinetski i partijski dekretirane istorije dovele u još apsurdniju i opasniju situaciju — da od društva u kojem je kod dominantne većine stanovništva postojala neprekinuta vjekovna svijest o zajedničkom određenju, gotovo dospije u stanje disolucije nalik na ono u BiH 1992. godine.
Stoga, i Bosna i Hercegovina i Crna Gora danas stoje pokunjene pred istom istorijskom istinom: zajedničko određenje ne može se graditi na proizvoljnim konstrukcijama, nego isključivo na iskustvu, istini i stvarnoj, a ne fabrikovanoj, svijesti naroda. Ukoliko se nastavi s projektima političke alhemije koji zanemaruju dubinske istorijske procese i identitetske konstante, u obje države nastaviće se procesi erozije povjerenja, institucionalne destabilizacije i konačne disolucije. Ali ako se, nasuprot tome, prizna nužnost iskrenoga društvenog dijaloga, poštovanja stvarnosti i međusobnog uvažavanja — bez alternative sa strane — moguće je povratiti izgubljeno povjerenje i obnoviti svijest o zajedničkom određenju ne kao namet koji se trpi samo dok se mora, nego kao slobodno prihvaćenu nužnost i težak, ali jedini smislen način zajedničkog opstanka.
To je put koji vodi od autodestruktivnih društvenih neuroza ka političkoj zrelosti — jedini mogući put spasenja za ove duboko ranjene zajednice, koje, uprkos svemu, još nisu izgubljene.
