Piše: Vuk Bačanović
DPS je u političkoj komunikaciji unutar Crne Gore nazivan svakojako, već u zavisnosti od toga kome za šta jeste ili nije koristio. Državotvorna partija, makijavelistička partija, mafijaška partija, zločinačka partija, izdajnička partija… Epiteti se mogu redati u nedogled, međutim, DPS još uvijek niko – barem koliko je meni poznato – nije nazvao, onim što ona suštinski jeste, a to je tragična partija. Valjalo je preživjeti teška vremena i upropastiti bukvalno sve čega se dohvatiš, od ekonomske do kulturne i identitetske politike. Valjalo je vulgarno srbovati ne razumijevajući srpsku, a samim tim i crnogorsku istoriju. Valjalo je ispravljati navodne greške “priučenih boljševičkih kartografa”, iz pozicije priučenih kumrovačkih đaka i partijskih pitomaca, uprkos temeljnom nepoznavanju marksističke, a kamoli boljševičke teorije i prakse. Valjalo je onda jednu opskurnu gomilu nalopatanih vulgarnosti sravniti sa zemljom, praveći se da je nikada nisi nalopatao, počevši s izgradnjom druge, još vulgarnije i još opskurnije, potrudivši se da najgori materijal iz prethodne ugradiš u novu: pljačka, rasprodaja državne imovine u bescijenje, neznanje, bahatost, beskrupulozna manipulacija činjenicama, upropaštavanje obrazovnog sistema do stepena idiotizacije, razvezivanje niti poimanja o zajedničkom određenju, riječju, izvršavanje transfera neopaganskog postmodernog ludila od Dragoša Kalajića do Jevrema Brkovića.
Nebojša Popović: Geopolitika crnogorske obaveznice – Žurnal (zurnal.me)
Mnogo me, prema tome, obradovalo kada sam u tekstu Danila Burzanovića na sajtu koji isprva izgleda kao tendencija odmaka od DPS-ovog ludila pročitao rečenicu da je “s obzirom na složenost pitanja nacionalnog identiteta i kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, neophodno… priznati da se ona ne mogu sažeti niti rješavati kroz pojednostavljene koncepte ili idealizaciju prošlosti.” Da bih onda, opet, u drugom tekstu istoga autora pročitao da “crnogorska tradicija nije nudila materijal za stvaranje koherentnog istorijskog ili nacionalnog narativa”, budući da su “crnogorske pjesme su češće govorile o masakrima između Banjana i Crnogoraca zbog nekog pašnjaka, nego o nekim drevnim istorijskim događajima.”, poput Kosovskog mita, koji se proglašava dijelom istorijskih “fantazija” dinastije Petrovića. Na stranu sada što u istoriji predmodernih i modernih nacionalnih narativa, ne postoji onaj koji u sebi ne mi imao više ili manje elemenata mita ili fantastike, jer je fantaziranje o sebi samima jedna od osnovnih crta humaniteta, ali ostaje nejasno zbog čega ovo post DPS-ovsko promišljanje o istoriji crnogorskog identiteta sugeriše da su pjesme o međusobnim masakrima nešto autentičnije, “crnogorskije” i stoga poželjnije od ujediniteljskog mita kojem Crna Gora duguje svoje postojanje?
Je li vladika Petar I Petrović Njegoš, kao jedan od glavnih “fantasta” Kosovskog mita također fantazirao kada je crnogorskim plemenima, koja su se “međusobno masakrirala”, odnosno, kako ih je nazivao “slijepom i žalostnom srpskom narodu”, upravo u ime tog mita poručivao da
nijesu zakoni za dobre, nego za zle ljude postavljeni; budući oni ne poznaju od Boga uliveni u srdca njihova naravski zakon, zato je potrebno bilo zakone postavit da svakoga reda zlođeji budu kastigani, jer inako ( = inače) valjalo bi da svi narodi u svijetu budu nesrećni, kako i jesu oni gde takvijeh zakonah nema i gđe se dobri ljudi ne počituju, a zli ne kastigaju (= kažnjavaju)?
U tom smislu svoditi srpsku nacionalnu misao u Crnoj Gori na težnju dinastije Petrovića da, kako piše Burzanović “utvrdi svoju vlast i buduće ambicije” nije površno samo zbog toga što elite određenih društava nikada nisu bile tek otuđene grupice moćnika koje u mračnim odajama izumljuju identitete koje potom nude posve beslovjesnim masama. Površno je i zbog nedostatka objašnjenja zbog čega dinastija Petrovića bira upravo konkretni srpski, a ne neki drugi identitet, npr. katunski, brđanski, primorski, cucanski, piperski, bjelopavlićki? Zbog čega uporno insistira na onome što objedinjuje i odvraća od „međusobnog masakriranja“ i zbog čega je vizija države i društva koji će biti sazidani na temelju zakona, a ne plemenskih običajnih prava kako za vladiku Petra I, tako i za njemu prethodeće vladike Petroviće, vizija srpske države?
Naricanje nad umirućim dukljanizmom – Žurnal (zurnal.me)
Neko bi, kopirajući Burzanovićev način rezonovanja, mogao tvrditi da je to politički oportunizam vezan za evokaciju drevnih medijevalnih tradicija, ali će ga demantovati niz izvora, od kojih navodimo nekolicinu poput odgovora crnogorskih glavara u ime naroda Crne Gore kotorskom providuru Justijanu Boldu iz 1756. u kojem ističu da su „pravoslavne vjere hrišćanske i zakona svete crkve istočne, a roda časna i sveta slaveno-srbskako“, kao i dva pisma guvernadura Crne Gore Jovana Radonjića ruskoj carici Katarini II, 1788. i 1789 u kojima stoji da „Sada mi svi Srbi Crnogorci, molimo vašu carsku milost. . .“ i „Sad mi svi Srbi iz Crne Gore, Hercegovine, Banjana, Drobnjaka, Kuča, Pipera, Bjelopavlića, Zete, Klimenata, Vasojevića, Bratonožića, Peći, Kosova, Prizrena, Arbanije, Maćedonije pripadamo Vašem veličanstvu».
Sve iz ovih izvora je potpuno u skladu sa onim što još 1643. Kongregaciju za propagandu vjere u Rimu izvještava Đovani Paskvali, o „eparhiji srpskog episkopa“ čije je sjedište u Cetinju u kojem se još uvijek čuva uspomena na vladara Crne Gore Ivana Crnojevića i u kojoj (eparhiji koju su sačinjavale Crna Gora, Žabljak, Podgorica, Lješko polje, Cuce, Ozrinići, Bjelice, Pobori, Ceklin, Crmnica, Župa, Mirac, Obod, Janjev do, Salosi, Orahovac, Risan i Novi) živi „oko 7000 Srba šizmatika.“ I što je potpuno u skladu sa predanjem o porijeklu pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz Cuca, kojeg će i rimokatolički nabiskup barski i primas srpski sa sjedištem u Perastu, Andrija Zmajević 1675., nazivati
po starini zemljakom, prijateljem i u vladanju rečenoga kraljevstva Servije (koga se sada i mi [se] nedostojni načelnik po običaju Svete Rimske crkve nahodimo [kako ja] družbenikom.
I to zbog toga što
se diže iz rečene zemlje (Crne Gore op.a.) isti Crnojević, za ne ostati pod oblašću turskom (malu cijenu čineći Od kuća, baština i ostalijeh dobara svoijeh), predigoše s njim i naši stari Zmajevići k vladanju slavne gospode mletačke, i oni pridoše, od koijeh milostivo primnjeni (kako svjedoče dukale koje se u nas nahode), u Kotor, na Mrlatovo, nedaleko od grada, ogradiše kuću i kod nje crkvu koja obaljena u rati, god/išt/a 1571, blizu mirova iste kuće i današnji dan vidi se.
S obzirom na postojeće izvore pročitane i shvaćene potpuno u kontekstu vremena u kojem su nastali, Burzanovićevu tvrdnju o odsustvu «nacionalne ili istorijske svijesti, poglavito srpske“ u Crnoj Gori ne možemo čitati drugačije nego u kontekstu ogleda o gluposti Andre Gliksmana, to jest njegove misli o čudesnoj sposobnosti gluposti da se samokažnjava, što „u svakoj ideologiji kreira čvrsto jezgro mržnje prema sebi“. I to, naravno, nije slučaj samo sa Burzanovićem koji čvrstom jezgru DPS-ovske gluposti dodaje posebnu težinu, već je inherentno DPS-ovskom poimanju crnogorskog identiteta i naslijeđu tog poimanja, čiji je najbolji primjer DPS-ov aktuelni poslanik u Skupštini Crne Gore, Dragutin Papović koji je, u vrijeme kada je to još uvijek moglo biti oportuno tvrdio da je „Srpstvom bila ispunjena svaka pora crnogorskog društveno-političkog bića, te da se svak ko ne vjeruje u ovakve tvrdnje u isto može uvjeriti konsultovanjem brojnim časopisa, uvidom u zvaničnu prepisku vladara, te proučavanjem kulturne i obrazovne politike“, da bi onda 2021. u skupštinskoj debati, nastojeći dati istorijske argumente za DPS-ovo varvarsko obračunavanje sa istorijskim činjenicama koje je ista partija u prethodnim godinama svoje vlasti jednako varvarski tumačiila, dokazivao da je „Ivan Crnojević… sagradio Cetinjski manastir kada nema Srbije, kao samostalne države, i kada nema Pećke patrijaršije“, potpuno ignorišući poznavanje istorijskih činjenica koje je crnogorska delegacija čiji je dio bio tadašnji mladi arhimandrit, budući vladika Petar I, iznela u Beču 1779. i kojoj je bio jasan iskon crnogorske mitropolije:
Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od Pećkog patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, i da uvijek bude izabran po starom običaju tj. da ga biraju Guvernadur, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle, dok Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga pošaljsmo u Peć.
Pa ipak, ono nad čim se valja zabrinuti nije sadašnja «čvrstina mržnje» Papovića ili Burzanovića, već činjenica da je kreiranje mržnje prema sebi, u DPS-ovskoj tragediji, očigledno nezavisna od prihvatanja ili neprihvatanja istorijskih činjenica kao takvih. Nasuprot tome, ona proizlazi iz dubokog nerazumijevanja tih činjenica, koje onemogućuje kreiranje kulturne i identitetske politike koja bi sadržavala minimum ozbiljnosti. Što jednako važi i za DPS i sve one koji su od njega, radi ovog ili onog razloga, otpali.
Neće biti da u Crnoj Gori, kako misli Burzanović, nije bilo nacionalne ili istorijske svijesti, već se ta svijest vrlo smišljeno, decenijama DPS-ovski onesvješćuje, u smislu da je, bila ona ekskluzivno srpska ili crnogorska, svedena na puki generacijski oportunizam groteskno prevrtljivih, kompradorskih, vladajućih struktura, što govori o neviđenom nehatu, suštstvenoj gluposti i sljepilu, te, za razliku od prohujalih vremena, odsustvu bilo kakvog oblika nacionalnog dostojanstva.
Vuk Bačanović: Raditi ono što je Milo fingirao, ili kako spasiti Crnu Goru – Žurnal (zurnal.me)
U tom smislu, kada govorimo o DPS-u, kao tragičnoj partiji, onda tu više nije riječ samo o njegovim partijskim strukturama, kaparisanim intelektualcima ili smiješnim medijskim megafonima, riječ je o tragičnoj predstavi u kojoj gotovo cijelo postjugoslovensko crnogorsko društvo igra uloge po scenariju koji je napisao DPS, od onih koji, poput anahronih hladnoratovskih aveti i dalje za sve krive nepostojeće „priučene boljševike“, do onih koji naslijeđe NOB-a „brane“ na zagrebačkoj proustaškoj Bujici. Plakati, kukati i naricati jer je stanje kakvo jeste također se uklapa u identitetsku tragiku koju je Crnoj Gori u amanet ostavio DPS. Možda je konačno vrijeme da se o identitetu, onakvom kakav ima istorijsko utemeljenje, počne razmišljati bez histerično-oportunističkog maniheizma, jer takvo sebi ne mogu priuštiti ni daleko veće nacije koje brinu o svom opstanku. A kamoli mala Crna Gora.
