Piše: Oliver Janković
Zimske igre se poslije 12 godina vraćaju u Evropu (Soči, Rusija 2014), a poslije 20 godina u centralnu ili Zapadnu Evropu (Torino, Italija 2006). Dakle, nakon dvije decenije opet Italija i opet obronci Alpa, samo drugi veliki grad i drugi veliki stadion. Od torinskog Dele Alpi do milanskog San Siro.
Medijska atraktivnost i navijačko interesovanje su neuporedivo manji prema ovim igrama, u odnosu na sestrinske Ljetnje olimpijske igre. Činjenica je da na njima učestvuje duplo manje zemalja, i da se dijeli tri puta manje medalja (oko 330 u Pekingu 2022, u odnosu na 1040 u Parizu 2024), a i klizanje i skijanje nikako nijesu ni nalik trčanju ni plivanju, dok hokej nikad neće biti fudbal niti košarka. Ali ipak, duh takmičenja i osnovna ideja imaju isti plamen. Čovječanstvo ujedinjeno oko viteškog nadmetanja. A viteško nadmetanje podrazumijeva jednakost svih ljudi i svih rasa.
Zatvorićemo oči pred činjenicom da je politika zatvorila vrata velikom broju sportista iz Rusije, te da važe dvostruki aršini za doping kontrolu Amerikanaca i ostatka svijeta, i zamislićemo da u naredne dvije nedjelje svijetom vlada olimpijski mir i čarobna bjelina zimskih sportskih borilišta.
Prepustićemo se vječno lijepim piruetama umjetničkog klizanja, i hrabrim podvizima skijaških skakača i alpskih skijaša, i naravno navijati da Kanada ili Češka budu bolje od SAD u hokeju, kad već nema Rusije.
Na prethodne dvije zimske olimpijade, ubjedljivo najuspješniji bili su Norvežani (40-tak medalja, 15 zlata) a iza njih Njemci (isto toliko zlata ali 30-tak ukupnih medalja). Drugu grupu uspješnih država čine SAD, Kanada i Kina (jer, ponavljam, nema Rusa) – sa po desetak zlatnih medalja i oko 25 medalja zbirno, a onda u trećoj skupini osvajača zimskih olimpijskih medalja nalaze se Švedska, Holandija i vječiti rivali u najatraktivnijim alpskim disciplinama: Austrijanci i Švajcarci. Tu su zatim Japan, Italija, Francuska… a na prethodnim Igrama u Pekingu Slovenija je imala 7 medalja (2 zlatne) Finska 8 (isto 2 zlatne), pa čak i Australija i Novi Zeland znaju da izbroje po 4-5 medalja, i da uzmu po koje zlato.
Dok je skijala Janica Kostelić, pa i njen brat Ivica, znalo se desiti da njih dvoje sami osvoje više medalja nego 3 četvrtine svih zemalja učesnica (Janica – 3 zlata i jedno srebro u Solt Lejk Sitiju 2002; Ivica – 4 olimpijska srebra, od kojih 2 u Vankuveru 2010). Ali ta su vremena iza nas, a ko voli da čeka i traži nove junake bijelih sportova neka prati zbivanja u Kortini d’Ampeco od 6. do 22. februara ove godine.
