Zamislimo situaciju u kojoj jedno od izraelskih plemena za utemeljiteljski mit svoje nove nacije usvoji naraciju da oni, nova nacija, uopšte nisu Jevreji, da sa njima, uprkos nebrojenim autentičnim istorijskim dokumentima, nikada nisu imali ništa zajedničko, već su “arijevci” kojima je ostatak Jevreja u jednom periodu vrlo nedavne istorije isprao mozak da su i oni Jevreji
Naravno da prije svake rasprave o izgradnji nacije treba napomenuti da je svaka kreacija identiteta legitimna, što ne implicira da vrijednosno ne može biti bazirana na apsurdu. Dakle, ovakav scenario je među Jevrejima gotovo nezamisliv, kao što je nezamisliv kod bilo koje nacionalne zajednice koja drži do sebe. Međutim, jedan od utemeljiteljskih mitova postreferendumske crnogorske nacije, a koja se plasirala putem petparačkih pamfleta i provladinih medija glasi da srpskom identitetu u Crnoj Gori (tačnije u Katunskoj, Riječkoj, Lješanskoj i Crmničkoj nahiji), ali i šire, u današnjim državnim granicama, nije bilo ni traga ni glasa do 30-tih godina 19. vijeka, kada je vladika Petar II Petrović Njegoš gotovo preko noći indoktriniran od strane svoga učitelja Sime Milutinovića-Sarajlije indoktriniran velikosrpskom ideologijom koju je potom raširio među narodom Crne Gore.
…δ των Σέρβων άρχων…
Na stranu sada to što ova apsurdna tvrdnja nema nikakve utemeljenosti u istorijskoj građi, već isključivo u redukcionističkom i tendencioznom pristupu istoj, a kamoli samoj kompleksnoj teoriji nacije i nacionalnosti i razvoja poimanja ovih pojmova kroz istoriju. Ali budući da živimo u postjugoslovenskom razdoblju u kojem su činjenice postale bezvrjedna roba, ponovimo bazične stvari: još od dukljanskih prednemanjićkih vremena o kojima nas izvještava jedanaestovijekovni vizantijski hroničar Jovan Skilica, koji osnivača dinastije Vojisavljevića Stefana Vojislava naziva “arhontom Srba” (Στέφανος δ καΐ Βοϊσθλάβος, δ των Σέρβων άρχων), koji je prije kratkog vremena pobjegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba (τον τόπον των Σέρβων), to jest “zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe i okolna plemena (Τρι,βαλλούς και Σέρβους και τα da bi “Mihailo (Μιχαηλας), Stefanov sin (Mihailo Vojislavljević), koji je poslije oca bio postao vladar Tribala i Srba (Τριβαλλών καί Σέρβων… αρχηγός). Za drugog vizantijskog autora Kevkamena, Stefan Vojislav, osnivač buduće kraljevske dinastije je “Travunjanin-Srbin (Τρφούνιος ό Σέρβος)”, dok kralj Bodin nosi romejsku titulu “protosevast i eksusijast Dioklije i Srbije (πρωτοσέβαστος καὶ ἔξουσιαστής Διοκλείας καὶ Σερβίας)”. O vezanosti dinastija Balšića i Crnojevića za srpski srednjovjekovni identitet i legitimaciji svoje vlasti u nemanjićkoj tradiciji je suvišno i govoriti, baš i kao o Njegoševim prethodnicima, vladikama iz dinastije Petrović-Njegoš koji sebe nesumnjivo smatraju Srbima, a Crnu Goru jedinu preostalu česticu srpske zemlje, onu koja će ih jednom ponovo sve okupiti a da ne spominjemo izvore vatikanske, venecijanske, dubrovačke, turske i habsburške proveniencije koje stanovništvo stare Crne Gore i Brda, stare Hercegovine i Primorja označavaju srpskim.
Ustaška mitologija
Na osnovu čemu je onda zasnovan mit o Simi Milutinoviću i Njegošu? Diplomata Nezavisne države Hrvatske, frankovac i rimokatolički sveštenik Kerubin Šegvić, tvorac teorije o gotskom porijeklu Hrvata, čovjek od naročitog povjerenja Ante Pavelića poslan je 1941., dakle u vrijeme najintenzivnijih pokolja nad srpskim narodom, u Rim, na italijanski dvor, gđe je, pored oduševljenja što na talijanskom tronu sjedi kćer crnogorskog kralja Nikole, “krv naše krvi” izrekao sljedeće: “Crnogorci nisu uviek bili škizmatici. Oni su bili i Hrvati i katolici do pred par viekova… U Crnu Goru počelo se je širiti serbstvo tek 1852. kad je onamo došao neki pravoslavac Milutinović, dvorski učitelj. Ali ni do danas nije Crna Gora prihvatila tu nauku u cjelini.” Dakle, cjelokupna mitologija nacionalnog antisrpskog crnogorstva prihvaćena kao državna od 2006. se ne bazira ni na jednoj istorijskoj činjenici iz prošlosti Crne Gore, već fragmentima ustaške genocidne ideologije koja je legitimitet svoje ubilačko-asimilatorske agende temeljila na potpuno izmišljenoj prošlosti, hrvatskoj pravaškoj ideologiji prema kojoj Srbi u vlastitim zemljama, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nisu starosjedioci i da one nisu utemeljene na srpskoj državotvornoj predmodernoj i modernoj političkoj misli, već pridošlice i paraziti koji su vijekovima ugrožavali domicilno stanovništvo, čime se stiču svi uslovi za opravdavanje njihovog biološkog istrebljenja, protjerivanja i/ili asimilacije. Upravo takvu i nikakvu drugu ideologiju su 80-tih i 90-tih godina prošlog vijeka novim uslovima prilagođavali pseudolingvisti, pseudoistoričari i, nadasve, pseudomarksisti poput Vojislava Nikčevića, Sava Brkovića i Radoslava Rotkovića koje je istaknuti hrvatski lingvista Dalibor Brozović nazivao “diletantima”, ali potrebnim “kao ekspozitura u Crnoj Gori, jer treba da rade na dokazivanju različitosti crnogorskog identiteta u odnosu na srpstvo… pa su im potrebna naučna zvanja kako bi njihova riječ imala bolji ođek i težinu u crnogorskoj javnosti”.
Diletantizam kao nacionalna strategija
I tako, ono što uoči i u toku Drugog svjetskog rata nije pošlo za rukom manjinskim crnogorskim nacističkim kolaboratorima i ustaškim ideolozima Sekuli Drljeviću i Saviću Markovići Štedimliji koji su manje ili više prihvatali Šegvićevu propagandu, đelomično jeste njihovim nastavljačima pod krinkom marksizma i “naučnog pristupa istoriji”, u čemu će im naročito pomoći nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, etnolog i rođeni Peraštanin, Špiro Kulišić svojom knjigom “O etnogenezi Crnogoraca” za koju i student koji je savladao osnove uvoda u istorijsku nauku shvata da predstavlja zbir namjernog ignorisanja istorijskih izvora, tendencioznog pristupa etnološkoj i antropološkoj građi i čak besramnog falsifikovanja stavova citiranih autora. Koliko su Kulišićevi zaključci zbilja povezani sa marksizmom svjedoči i njegov zaključak da je “u nauci… već konstatovano da većina Crnogoraca predstavlja mješavinu dinarskog i praistorijskog Borreby tipa krupnog tijela, Krupne glave i širokog lica”. Ovakva bizarna tvrdnja ne samo da je ignorisanje činjenice da Crna Gora u današnjim granicama predstavlja devetnestovijekovni konglomerat srpskih teritorija sa različitom “predcrnogorskom” istorijom kao što Stara Hercegovina, Brda i Primorje, već i da autor kao zagovarač crnogorske zasebnosti od ostatka srpskog naroda ne pribjegava nikakvim marksističkim, već rasističkim argmentima primjerenim nacističkim mjeračima lubanja iz 30-tih i 40-tih godina prošlog vijeka. Ako bismo se vodili Kulišićevim mjerilima, onda šetajući se svakodnevno ulicama Beograda, Sarajeva ili Podgorice, na osnovu širine i dužine kranijuma susrećemo pripadnike sasvim različitih naroda Šta tek reći o Savu Brkoviću koji crnogorsku pripadnost srpskom narodu negira tvrdnjom da je Srbin “sinonim Slovena hristjanina na Balkanu”, osim da, bivajući neupućen u to da je hrišćanska eshatologija osnovni ideološki potporni stub svih evropskih predmodernih nacija, zapravo najbolje dokazuje autentičnu srpsku istoriju Crnogoraca.
U tom smislu, kada vladika Vasilije Petrović Njegoš 1745. u Istoriji u Crnoj Gori piše da se “za velike grijehove naše, a •osobito za ubistvo mladoga cara Uroša, Bog… razgnjevio i dopuštio te su Turci zavladali gotovo cijelijem srpskijem carstvom”, on navodi jedino moguće razumijevanje “etničkog” svoga vremena, posebno u skladu sa predmodernom evropskom istoriozofijom prokletstva koje na sebe navlači narod koji ubije od Boga pomazanog vladara, što bi Brkoviću bilo poznato da je pročitao najelementarniju literaturu o fenomenu kojim se bavio. U tom smislu je Brkovićeva konstatacija da se kod crnogorskih vladika radi o “miješanju srpskog pravoslavlja i narodnosti” anahrona i pseudonaučna glupost, a da ne govorimo o paralingvisti Vojislavu Nikčeviću koji, u predgovoru banalnog rasističkog pamfleta Špire Kulišića piše da Crnogorci ne “mogu biti “srpskoga” narodnosnog podrijekla u prednemanjićkom periodu, kad pojam s/e/rbi nema etničko već socijalno-staleško značenje”. Nikčević ne samo da iz čiste mržnje izmišlja pojam “s/e/rbi” kakav nikada i nigdje u izvorima nije zabilježen, već očigledno nema ni najosnovnija znanja, šta je to u predmodernom periodu razvoja evropskih nacija “etničko”, a šta “socijalno-staleško”, jer kako je to u svojoj studiji o srednjovjekovnim evropskim identitetima zaključio Marko Pijović “nešto što je u određenom trenutku, odnosno periodu, bilo etničko, moglo je prije ili poslije tog perioda biti religijsko, ili regionalno, ili klasno/staleško, ili jezično, ili političko itd ili se moglo raditi o kombinaciji više tipova kolektivnih “pripadnosti” koje su se skrivale pod jednim imenom”. Ali kako to objasniti “ekspertima” Radoslava Rotkovića koji je nestručno i nemetodološki objedinjenoj gomili neuko citiranih odlomaka iz selektivno probrane naučne literature i novinskih članaka daje naslov “Odakle su došli preci Crnogoraca: onomastička istraživanja”, ustvrdivši da su “Crnogorci jedini narod Balkana koji ima izvod iz matične knjige rođenih”, da su “svi pokušaji drugih naroda Balkana da dođu do takvog izvoda do sada su se pokazali uzaludnim.”
Zašto? Pa zato što je Roktović “nepobitno” utvrdio da je baltička Pomeranija pradomovina crnogorskih predaka Dukljana, a da smo to “Viđeli… iz isprava Nemanjića i Balšića da je taj novonaseljeni prostor nazivan Pomorjem… obuhvatao zemljište od Neretve (nekada i Cetine) do Bojane (nekada i Drača)” i da iz toga opet “nepobitno” proizlazi pitanje koje je ujedno i zaključak: “Ako, dakle, nije bilo Srba u Zeti ni u XIII., ni u XV vijeku a od XV do XIX vijeka nema srpske države, pa ni teritorijalnog kontakta Srbije i Crne Gore, kako su Crnogorci u tom međuvremenu mogli da se posrbe?” Rotković svakako nikada ne bi postavljao ovakve pitanja da je na fakultetu savladao osnove metodologije rada sa istorijskim izvorima i literaturom, ali kako to nije slučaj ni s njim ni s njegovim istomišljenicima, logično je zbog čega se nikada nisu zapitali zbog čega im je identitetska priča utemeljena, ne na marksističkoj, ili bilo kojoj drugoj naučnoj metodi istraživanja istorijskih procesa, već na pravaško-frankovačkoj propagandi Kerubina Šegvića iz vremena ustaškog genocida.
Krivica Dejana Jovića
Nije nikakvo čudo da je ista organizacija Dukljanska akademija nauka i umjetnosti okupljala navedene, kako ih je nazvao Dalibor Brozović, “diletante” skupa sa “disidentskim” misliocima poput Jevrema Brkovića koji se devedesetih u hrvatskoj desničarskoj štampi proslavio tvrdnjom o “genocidnom Svetom Savi” koji je, navodno, uništavao katoličku dukljansku kulturu , ili cijelom nizu protažiranih režimskih intelektualaca poput Milorada Popovića, čestog gosta na zagrebačkoj otvoreno proustaškoj emisiji Bujica, Miodraga Bajkovića koji Stefana Nemanju naziva “Simeon Smrdotočivi”, ponavljajući drevnu pravašku konstrukciju o Nemanjinom navodnom uništenju Crvene Hrvatske, to jest drevne posve nesrpske Duklje i produbljujući Kulišićevu rasističku teoriju proklamacijama Srbima da mu donesu “genetski” dokaz svoga srpstva, zatim Aleksandar Radoman, ekspert za “crnogorski jezik”, koji se nedavno skupa sa Adnanom Čirgićem, utemeljiteljem istog jezika obrušio na Dejana Jovića i Milorada Pupovca, jer ne pristaju na propagandu hrvatskih lijevih liberala, prema kojima je dukljanizam i crnogorski antisrpski šovinizam tekovina NOB-a. Radoman i Čirgić ne samo da su ljuti jer je Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj popularizovalo rad lingvistkinje Rajke Glušice, koja je nepobitno dokazala da je projekat “crnogorskog jezika” neodvojiv od ideologije Sekule Drljevića i Ivića Markovića Štedimlije, već i zbog toga što Dejan Jović nije “kvazijugoslavofil” i “pseudoljevičar”, kako mu spočitava Radoman, već jer zbog toga što mu je jasan proces raspada Jugoslavije. Zaključak Jovićevog kapitalnog đela Jugoslavija država koja je odumrla glasi da su komunističke elite koje nikada nisu propuštale da naglase da bi bez njih došlo do ponavljanja strahota Drugog svjetskog rata na kraju upravo bile te koje su do toga dovele “a neki od njenih istaknutih članova čak su i vodili nove države kroz užase tog novog barbarskog pokolja na kraju dvadesetog stoljeća. Njeni su vođe hapsili “nacionaliste” i nacionaliste.
Pa ipak, sami su štitili, a na kraju (svjesno ili nesvjesno) i pomagali, povratak nacionalizma na javnu scenu.” Dukljanski, odnosno crnogorski nacionalisti koji pod kritiku beogradske politike 90-tih podmeću najrigidniji antisrpski šovinizam će tako propustiti da objasne da svoju relevantnost ne duguju nikakvo naročitom intelektualnom kapacitetu, već nekadašnjem predsjedniku Predsjedništva SR Crne Gore Veljku Milatoviću (1921-2004), koji je kao obavješten kadar shvatao da se Jugoslaviji bliži kraj, te je u tim okvirima htio isposlovati što autonomniji položaj za crnogorsku postkomunističku elitu, pa makar to značilo “marksističku” modifikaciju Drljevićevih i Štedimlijinih, a zapravo frankovačkih pseudonaučnih postavki o crnogorskoj prošlosti i identitetu, a za šta su i zapošljavani i favorizovani kadrovi poput Sava Brkovića, Vojislava Nikčevića, Radoslava Rotkovića, Špire Kulišića i ostalih, uglavnom zagrebačkih studenata, koji su se dali iskoristiti na sličan način.
“Odreći se samih sebe…”
Prema tome, ideologija koju je nakon nezavisnosti 2006 za građansku i “domovinsku” izabrao Milo Đukanović nije ništa drugo nego kompost ovakvih i još bizarnijih koncepata (od osnivanja i državne podrške minornoj sekti “Crnogorska pravoslavna crkva” na čelu sa besprizornim raščinjenim sveštenikom Mirašom Dedeićem, a koja se posljedično raspala na četiri sekte, pa do osnivanja raznih paravojnih formacija tipa Lovćenskih straža ili komita), što Crnu Goru čini rijetkim društvenim eksperimentom kolonijalnog samoponiženja kroz pokušaj totalnog damnatio memoriae. I koja, u konačnici, nije mogla opstati kao vladajuća u svom totalitetu, iako je na crnogorskom društvu ostavila brojne posjekotine koje još uvijek krvare. To je nedavno priznao i režimski književnik Andrej Nikolaidis, autor bezbrojnih antisrpskih rasističkih pamfleta u intervjuu koji je za Pobjedi dao kćerki Vojislava Nikčevića, Tamari: “Problem sa državom i zajednicom koncipiranom kao vojni logor je u tome što u vojnom logoru nemate kulturu. Ako vojni logor jednom padne, pao je zauvijek. Zašto? Zato što ne ostaje ništa što može očuvati čak ni sjećanje na tu zajednicu. Upravo se to desilo Crnoj Gori, u kojoj se suočavamo i sa problemom slabih integrativnih faktora. Kao kulturni centar, Cetinje danas doseže do predgrađa Podgorice, ne dalje.” Zbog čega je to tako? Vjerovatno zbog toga što jalova pseudointelektualština Nikolaidisa i njemu sličnih tvoraca logora nad čijom sudbinom sada nariču nije u stanju proizvesti bilo kakvu kulturu koja u startu nije vještačka, jalova i paranoična. Podgorički advokat Andrija Popović izneo je 1937. na stranicama nikšićkog časopisa Slobodna misao, u vrijeme kada su poput Kerubina Šegvića i njegovih rasističkih ideologa i učitelja Ive Pilara i Milana Šuflaja u Crnoj Gori razmišljali samo razočarani karijeristi poput Drljevića i Štedimlije, vrlo dalekovido, gotovo prorročansko razmišljanje:
“Tvrditi danas… da nijesmo Srbi i dio srpskog naroda, znači proglašavati lažnim sve ono što je živjelo stotine godina u svijesti narodnoj; sve ono što je napisano o nama od vladika iz raznih plemena, vladika Petrovića, kralja Nikole; sve što je dao narodni guslar, narodno predanje, sve što smo od roditelja čuli, a u školi naučili; sve ono što su sa divljenjem o Crnogorcima napisali strani pisci, itd. Znači, trebalo bi cjelokupnu našu prošlost i istoriju proglasiti falsifikatom, prosto odreći se samih sebe, a mi to niti hoćemo, niti možemo i kad bi htjeli. Nema gore ni nesrećnije stvari od inata…”
I zaista nema gore i nesrećnije stvari do državnu ideologiju graditi na propagandi istorijskog nemezisa vlastitog naroda, proglasiti potom kvaziintelektualne izdanke takve propagande antifašističkom tekovinom i još izigravati narikaču kada umire i još se ustrjemljivati na svakoga ko je odavno shvatio da joj nema spasa.
Autor je istoričar i doktorand na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu
Vuk Bačanović
