Piše: Milorad Durutović
Odsustvo socijalne adaptibilnosti sasvim lako može odvesti Siroto Čeljade u deveti krug paklene patologije. Nemajući strpljenja, preskočio bih prvih osam krugova, kako bih predočio najbitnije.
Suština socijalnog konflikata gotovo nikada ne leži u okviru neke socijalne zajednice, porodice ili radnog kolektiva. Ljudi su kudikamo socijalno funkcionalna bića. No, čeljade koje ne uspijeva da razriješi socijalni konflikt u sopstvenoj glavi (jer tu je korijen problema), postaje veliki mučenik, ali bez prava da svoje mučeništvo ontologizije, ili da mu propisuje nekakva viša, sakramentalna svojstva. Tu, naime, ničeg uzvišenog nema, osim uzvišene maštarije, koja može biti relevantna jedino u literaturi, ali ne i u životu.
Suština unutarnjeg konflikta Sirotog Čeljadeta sastoji se u nesrazmjeri između sopstvenog očekivanja (najčešće neke romantizovane/idealizovane predstave o čovjeku) i onoga što se u realnom socijalnom ambijentu stvarno odigrava.
Primjera radi, imati zdravu predstavu o ponašanju šefa, supružnika, partnera, prijatelja i sl., ne znači da će se to „zdravlje“ otjelotvoriti u unutar socijalne korelacije. Upravo, kada izostaje realizacija projektovanog očekuvanja, onda slijedi slom imaginacije Sirotog Č. Tada sljeduje čuvena faza „povlačenja u sebe“; faza „derealizacije“ – prekid komunikacije „Ja“ i svijeta izvan „Ja“. To i bukvalno može da proizvodi glavobolje i druge psihosomatske boleštine.
Da stvari budu još luđe, S. Č. se radije saživljava sa svojim bolovima, nego što je kadro da se adaptira, da prihvati da ovaj svijet nije baš u skladu sa diktatom naših snova. No, prihvatanje tužnog poretka stvari jeste jedini način izlaska iz košmarnog svijeta u neko pitomije okruženje, u Čistilište, na primjer.
