Piše: Rej Mekgovern
U junu 2019. godine, Skot Riter napisao je poučan osvrt na ključne aspekte Drugog svjetskog rata pod naslovom „Ono čega se Rusija s pravom sjeća, Amerika zaboravlja“. Njegove kolege iz udruženja Veterani obavještajne službe za razum (VIPS) bili su pozvani da prokomentarišu njegov tekst, nakon čega se razvila neformalna razmijena mišljenja – uglavnom između Skota i Lerija Vilkersona.
Na 80. godišnjicu Dana pobjede u Evropi, u petak, imam čudnu čast da se tog veličanstvenog dana sjećam kao petogodišnjak. Zahvalan sam što sam i dalje živ i što imam priliku da prenesem mišljenja mlađih i uvaženih kolega, koji su se dugo i ozbiljno bavili ovakvim političko-vojnim temama – i kao istoričari, i kao ljudi iz prakse. Njihov sam tekst blago skratio.
Iz teksta „Ono čega se Rusija s pravom sjeća, Amerika zaboravlja“
Autor: Skot Riter
26. jun 2019.
Dana 6. juna 2019. godine, predsjednik Donald Tramp obilježio je 75. godišnjicu Operacije Overlord, šire poznate kao Dan D, kada je oko 160.000 američkih, britanskih, kanadskih i pripadnika Slobodne francuske vojske izvršilo desant na obalu Normandije u Francuskoj i njenu okolinu.
Govoreći na Američkom vojnom groblju i spomeniku u Kolevil-sur-Meru, gdje počiva 9.388 američkih vojnika – većina njih stradalih upravo na Dan D – Tramp je promovisao mit o američkoj sveznajućoj i nepogrešivoj ulozi koji je začet na plažama Normandije.
Za Amerikance, Dan D je najznačajniji datum u obilježavanju Drugog svjetskog rata. Ovjekovječen u knjigama, filmu sa Džonom Vejnom i HBO seriji „Braća po oružju“, desant u Normandiji većini Amerikanaca predstavlja prelomni trenutak u ratu protiv Hitlerove Njemačke – trenutak kada su američka vojska, zajedno s britanskim, kanadskim i francuskim snagama, uspjele da se učvrste u okupiranoj Francuskoj, što je na kraju dovelo do poraza njemačke vojske.
Međutim, ono što je Tramp u svom govoru zanemario jeste činjenica da je oslobođenje Evrope počelo mnogo prije iskrcavanja u Normandiji – i da je skoro sav teret tog rata do tada iznijela Sovjetska unija.
Trampov govor bio je samo najnoviji u nizu istorijski pogrešnih izjava američkih predsjednika, koji se, još od kada su započeli obraćanja povodom Dana D u Normandiji, uglavnom svode na veličanje američke slave uz istovremeno ignorisanje doprinosa Sovjeta. Tipičan primjer tog pristupa bio je i govor predsjednika Džordža Buša mlađeg na 60. godišnjicu iskrcavanja u Normandiji.
Buš je rekao: „Naši vojnici imali su jednu izreku: ‘Put kući vodi samo kroz Berlin.’ Taj put do Dana pobjede bio je težak i dug… I istorija će uvijek zabilježiti gdje je taj put počeo. Počeo je ovdje, prvim otiscima stopala na plažama Normandije.“
Ali Buš je griješio: put ka Berlinu počeo je na prilazima Moskvi, gdje je sovjetska vojska u decembru 1941. zaustavila njemačke osvajače.
Taj put je popločan u Staljingradu 1942. krvlju i mesom 500.000 poginulih sovjetskih vojnika, koji su pritom uništili više od 850.000 nacističkih vojnika i njihovih saveznika; nastavljen je 1943. na krvavim poljima Kurska, gdje je sovjetska vojska, uz cijenu od preko 250.000 mrtvih i 6.000 uništenih tenkova, razbila posljednju veliku njemačku ofanzivu na Istočnom frontu.
Rusi su od juna 1941. do novembra 1944. uništili više od 40.000 njemačkih tenkova. Do trenutka kada su američke, britanske, kanadske i snage Slobodne Francuske iskrcale u Normandiji, Njemačka je već bila izgubila rat.
Činilo se kao da se put do Berlina završio američkim zauzimanjem nacističke prijestonice i primoravanjem Adolfa Hitlera da izvrši samoubistvo… Ali ta čast pripala je Sovjetima, koji su u dvonedjeljnoj ofanzivi izgubili preko 81.000 vojnika i imali više od četvrt miliona ranjenih, dok su osvajali Berlin od fanatičnih nacističkih branilaca.
Dana 22. juna 1941. godine, nacistička Njemačka izvršila je napad na Sovjetski Savez. Oko 3,8 miliona vojnika sila Osovine, uz podršku više od 6.000 oklopnih vozila i 4.000 aviona, pokrenulo je iznenadnu ofanzivu duž neprekinutog fronta koji se protezao od Baltičkog do Crnog mora.
Poznata kao Operacija Barbarosa, njemačka ofanziva desetkovala je sovjetske snage, probila prve linije odbrane i duboko prodrla u sovjetsku teritoriju, započinjući sukob koji će trajati gotovo četiri godine.
Tokom tog perioda, poginulo je više od 26 miliona sovjetskih građana, uključujući 8,6 miliona vojnika Crvene armije (ovo su konzervativne procjene — pojedini izvještaji koji se oslanjaju na tajne podatke ukazuju da ukupan broj žrtava možda premašuje 40 miliona, od čega više od 19 miliona vojnika).
[Za poređenje, u američkim oružanim snagama tokom cijelog rata, i u Evropi i na Pacifiku, poginulo je ili nestalo oko 407.000 vojnika – što je manje od 5% sovjetskih gubitaka.]
Traumatični uticaj onoga što se u Sovjetskom Savezu naziva Veliki otadžbinski rat ne može se preuveličati. Potpuno razaranje čitavih regiona od strane njemačkih osvajača predstavlja nešto što Amerikanci nikada nisu doživjeli, i samim tim ne mogu ni istinski razumjeti.
Zapeli na Zapadu, neumoljivi napad sa Istoka
Iako je iskrcavanje u Normandiji proteklo uspješno, prodor u unutrašnjost Francuske bio je sasvim druga priča. Do 23. juna 1944 — svega 17 dana nakon Dana D — američke i britanske snage našle su se zaglavljene u žestokim borbama s njemačkim trupama koje su bile utvrđene iza gustih živica, što je kretanje pješadije i oklopnih vozila učinilo gotovo nemogućim.
Luka Šerbur i dalje je bila pod kontrolom Nijemaca, što je značilo da preko potrebna logistička podrška nije stizala do vojnika na frontu. Ozbiljno pojačanje njemačke odbrane u Francuskoj moglo je da dovede u pitanje opstanak savezničkog placdarma.
Ali takvog pojačanja nije bilo — iz prostog razloga što su sve raspoložive njemačke snage bile angažovane u borbi na život i smrt na Istočnom frontu, pokušavajući da se izbore s masovnom sovjetskom ofanzivom poznatom kao Operacija Bagracijon… [koja] je u odnosu na ono što se dešavalo u Francuskoj izgledala kao nešto mnogo veće i strašnije.
[Operacija Bagracijon nazvana je po carskom generalu koji se borio protiv Napoleona.]
Do trenutka kada je Operacija Bagracijon zaustavljena, sredinom avgusta 1944, oko 400.000 vojnika njemačke Grupe armija Centar — najiskusnijih i najbolje uvježbanih u Vermahtu — bilo je mrtvo, ranjeno ili zarobljeno, a uništeno je i oko 1.350 tenkova.
Ova sovjetska ofanziva probila je ogromnu rupu u njemačkim linijama koju su morali popuniti ljudstvom i opremom koje bi, u suprotnom, bilo prebačeno radi obuzdavanja iskrcavanja u Normandiji.
Zašto je sve ovo važno? Zato što su činjenice važne. Istorija je važna. Oholost i arogancija koje proizilaze iz jednostrane, preuveličane i krajnje netačne američke verzije Drugog svjetskog rata…
…potpuno zanemaruju bilo kakav ruski pogled na budućnost kontinenta koji su Sovjeti oslobodili krvlju i žrtvom desetina miliona svojih građana. Dok mi, Amerikanci, nastavljamo da slavimo jednu uljepšanu i gotovo fiktivnu sliku događaja, Rusi obilježavaju stvarnost utemeljenu na činjenicama.
… Doći će vrijeme kada će oholost zasnovana na fikciji doći u sudar sa realnošću koja počiva na istini. A ako nas istorija nečeme uči, onda je to da će bolje proći oni koji se tačno sjećaju pouka prošlosti, nego oni koji su, zbog svog neznanja, osuđeni da ponavljaju iste greške.
Komentar Lerija Vilkersona
U redu je i potpuno opravdano ispravljati istorijske predstave koje su očigledno pogrešne… Ali, svaka takva „ispravka“ treba bar da obuhvati cjelinu priče, a ne samo njene dijelove.
Pravu strategiju Sjedinjenih Država u Drugom svjetskom ratu, ako se kaže u stilu Džordža Maršala, predstavljala je ideja da postanemo „arsenal demokratije“ — iako je taj pojam, naravno, pogrešan, jer oni za koje smo bili gotovo egzistencijalna logistička podrška bili su Sovjeti, koji svakako nisu bili demokratija.
Maršal je znao da mi nismo najbolji vojnici na svijetu — ni blizu toga. Pa kako onda pobijediti u globalnom sukobu protiv onih koji jesu — protiv Vermahta? Maršal je znao da ono što mi radimo bolje od svih jeste — proizvodnja. Tako su nastali „dolarski ljudi“. Tako je izmišljen Vojno-industrijski kompleks (MIC). Pretvaranje najvećih proizvodnih kapaciteta u istoriji čovječanstva u ratnu industriju — to je ono što smo mi uradili.
Snabdijevali smo Sovjete preko Irana (na primjer, 840.000 točkaša) i preko Murmanska. Bez iranske linije (koja je, u stvari, aktivirana PRIJE nego što su SAD ušle u rat u decembru 1941), Staljingrad nikad ne bi bio uspješno odbranjen. Šesta armija generala Paulusa bi pobijedila i stigla do nafte koju je Njemačka toliko žudila.
Ukratko, bez komunikacionih i snabdijevačkih linija koje su Sjedinjene Države uspostavile preko Irana i Murmanska, Sovjeti bi bili teško poraženi.
Svojim studentima sam obično prikazivao jedan stari, zrnasti crno-bijeli snimak ruskog komandanta puka kako ulazi u Berlin. Krupan plan vozila u kom je bio: „FORD“. Moramo pričati cjelu priču.
Odgovor Skota Ritera
Kao neko ko je cijeli život posvetio proučavanju Crvene/sovjetske/ruske vojske, i to kako iz perspektive istoričara (moja diplomska teza bavila se doktrinarnim vezama između carske i sovjetske armije), tako i kao profesionalac koji se pripremao da se s njima suoči na bojnom polju, uvijek nastojim da pristupim temi odgovorno i na osnovu činjenica.
Pročitao sam obimnu literaturu o Istočnom frontu, a posebno sam zahvalan na radovima Džona Eriksona — Put do Staljingrada / Put do Berlina, kao i Dejvida Glanca — Kad su se sudarili titani. Obojica autora prepoznaju ogroman značaj programa lend-liza za sovjetske ratne napore, ali nijedan mu ne pridaje status ključnog faktora pobjede.
Glanc se posebno detaljno bavi tim pitanjem i piše: „Da Zapadni saveznici nisu isporučili opremu i izvršili invaziju na sjeverozapad Evrope, Staljinu i njegovim zapovjednicima bi možda trebalo dvanaest do osamnaest mjeseci više da dokrajče Vermaht. Ishod bi vjerovatno bio isti, samo što bi sovjetski vojnici gazili francuske atlantske plaže, umjesto što su se sastajali s Saveznicima na Elbi.“
Ni u kom slučaju ne umanjujem ulogu koju su SAD odigrale. Ali moje čitanje istorije ukazuje na to da je general Paulus već bio izgubio bitku za Staljingrad prije nego što je zvanično i počela — njemačka vojska bila je iscrpljena u brutalnim zimskim borbama 1941–42.
Odgovor Lerija Vilkersona
I ja stojim iza svega što sam rekao o tome kako su Sjedinjene Države iskoristile svoj nevjerovatan proizvodni kapacitet da pomognu Britancima, Slobodnoj Francuskoj, Rusima, drugim manjim „saveznicima“, kao i sebi — i to na način bez presedana, vodeći rat na dva velika fronta, u Evropi i na Pacifiku (i, nažalost, upravo je to rodilo vojno-industrijski kompleks). Vrlo je malo dubinskih studija o tome, jer logistika nije „seksi“ tema.
Kao što je Parmenion učinio Aleksandra Velikog velikim (vidi Logistika makedonske vojske), tako je američki proizvodni kapacitet „pobijedio“ u Drugom svjetskom ratu. Naravno, i veliki broj mrtvih i preživjelih sovjetskih vojnika — kao i partizana od Staljingrada do Kijeva, te brojne greške njemačke komande — odigrali su ključnu ulogu. Isto važi i za čuveni tenk T-34, naročito kod Kurska, gdje je prosječno rastojanje u borbi bilo svega šest metara, a tenkisti s obe strane, sa kojima sam lično razgovarao, trajno su izgubili sluh zbog strahovite buke koju je istovremeno ispaljivanje toliko tenkovskih topova proizvodilo.
Svako ko je čitao Zaboravljenog vojnika Gija Sajea (pravi Na zapadnom frontu ništa novo Drugog svjetskog rata), zna koliki je bio doprinos Sovjeta — i taj doprinos je, jednostavno rečeno, bio grandiozan. Logistika, osim što nije atraktivna tema, uvijek je potcijenjena, zanemarena i rijetko dobija zasluženo mjesto. Takva je njena priroda — pogotovo u Americi, gdje odrastanje pod uticajem Holivuda ima podjednak uticaj kao i roditelji.
Skot Riter je bivši obavještajni oficir Marinskog korpusa SAD-a, koji je služio u bivšem Sovjetskom Savezu u okviru sprovođenja ugovora o kontroli naoružanja, u Persijskom zalivu tokom Oluje u pustinji i u Iraku kao inspektor za razoružanje oružja za masovno uništenje. Njegova najnovija knjiga je Razoružanje u doba perestrojke, u izdanju Clarity Press.
Lorens Vilkerson, pukovnik (SAD, u penziji), gostujući profesor na Koledžu Vilijam i Meri, bivši šef kabineta državnog sekretara Kolina Pauela.
Rej Mekgovern, bivši obavještajac pješadije američke vojske i kasnije šef Odsjeka za sovjetsku spoljnu politiku u CIA; takođe bio i zvanični brifing-oficir za Predsjednikov dnevni izvještaj (1981–1985).
Izvor: Consortium News
