Piše: Vuk Bačanović
U kolumni „Zamislite da se Crna Gora prema Srbima ponaša kao SPC prema Crnogorcima“, objavljenoj na portalu CDM, Ljubo Filipović pokušava da napravi misaoni eksperiment: šta bi bilo kada bi se Crna Gora prema Srbima ponašala onako kako se, po njegovom mišljenju, Srpska pravoslavna crkva ponaša prema Crnogorcima. Problem je samo što je taj eksperiment pomalo zakasnio. Nekih tridesetak godina. Naslov tog teksta je već sam po sebi jedna od onih rečenica koju čovjek mora pročitati dva puta da provjeri da li je možda greškom zalutao na neki satirični portal.
Stiče se utisak da govorimo o nekakvom hipotetičkom scenariju iz daleke budućnosti, a ne o političkoj praksi koja je obilježila dobar dio vladavine Mila Đukanovića. Tokom tih decenija Srbi u Crnoj Gori nisu tretirani kao narod koji je gradio njenu istoriju, državu i kulturu, nego gotovo kao nekakvi slučajni gosti koji su se, eto, niotkuda pojavili usred sopstvene prošlosti. Ali hajde da ispratimo logiku autora do njenog sasvim prirodnog, pomalo karnevalskog zaključka. Ako je problem to što SPC u Crnoj Gori smatra da su Petar II Petrović Njegoš, Petar I Petrović Njegoš ili Sveti Vasilije Ostroški dio srpske duhovne i istorijske tradicije, onda ispada da bi najveći čin pravde bio da se konačno zabrani istorijskim ličnostima da o sebi govore ono što su same o sebi govorile. Jer nezgodna je stvar sa pokojnicima: ne glasaju na izborima, ali su ostavili knjige, pisma, povelje i čitave biblioteke svjedočanstava koje je teško ušutkati čak i kada se u pomoć pozovu marketinške agencije, partijski kongresi i komisije za proizvodnju novih identiteta.
Upravo je to bila velika ideološka akrobatika druge faze đukanovićevske epohe. Uzmeš nepobitno srpski eshatološki karakter crnogorske države, srpsku dinastiju Petrovića, srpske svetitelje, srpski jezik kojim su pisali vladike, književnici i državnici Crne Gore, pa sve to pažljivo prefarbaš novom etiketom i onda svečano objaviš da si Srbima velikodušno priznao pravo da postoje. Kao da se ne radi o ljudima koji su tu bili sve vrijeme, nego o nekoj ugroženoj vrsti kojoj je ministarstvo ekologije izdalo dozvolu za opstanak.
To je otprilike kao da čovjek otuđi komšiji kuću, garažu i voćnjak, prebaci tapije na svoje ime, promijeni broj na kapiji i onda se godinama predstavlja kao šampion suživota zato što je bivšem vlasniku ostavio pristupni put do ulaznih vrata. A kada ovaj primjeti da su kuća, garaža i voćnjak ipak nekada bili njegovi, proglase ga agresivnim revizionistom koji pokušava da prisvoji tuđu imovinu. To je otprilike nivo logičke elegancije koji nam se u ovakvim tekstovima nudi kao ozbiljna politička analiza.
Najurnebesnije je ipak samo pitanje iz naslova. „Zamislite da se Crna Gora prema Srbima ponaša kao SPC prema Crnogorcima.“ Zapravo, mnogo je zanimljivije obrnuto pitanje: zamislite da se SPC prema Crnoj Gori ponašala onako kako se đukanovićevska država decenijama ponašala prema svemu što je bilo srpsko u Crnoj Gori.
Zamislite da je Mitropolija crnogorsko-primorska jednog jutra objavila kako Gorski vijenac nije crnogorsko djelo, da Cetinjski manastir nema nikakve veze sa Crnom Gorom, da Petrovići nijesu bili crnogorska dinastija, da je Sveti Petar Cetinjski pripadao nekom drugom narodu i da su sve to naknadne konstrukcije nastale u svrhu velikocrnogorskog nacionalizma. Zamislite da su sveštenici počeli objašnjavati kako je cjelokupna istorija Crne Gore do juče bila jedna velika zabluda koju tek sada ispravljaju prosvijećeni tumači prošlosti. Vjerovatno bi se takva pojava smatrala kolektivnim nervnim slomom, a ne ozbiljnom istorijskom ili političkom platformom.
E tek tada bi autor teksta mogao steći približnu predstavu o tome zašto se mnogi ljudi godinama kiselo osmjehuju kada čuju da su Srbi u Crnoj Gori navodno bili privilegovani zato što im je velikodušno „dato“ da budu ono što su bili i prije nego što su se pojavili savremeni inženjeri identiteta. Teško je, naime, čovjeku objasniti da mu je poklonjeno nešto što je do juče bilo njegovo. Još je teže očekivati zahvalnost zbog takvog poklona.
U suštini, čitava rasprava podsjeća na čovjeka koji vam prvo ukrade porodični album, zatim precrta prezimena ispod fotografija, potom vas ubjeđuje da na slikama nijesu vaši preci nego neki drugi ljudi, a onda se, nakon svega, predstavi kao uzor tolerancije zato što vam je dozvolio da i dalje razgledate album. Kada se pobunite da je to nečuveno, proglase vas ekstremistom koji prisvaja tuđu porodičnu istoriju.
Vuk Bačanović: Tog dana od nas se ote Sveta Trojica mostarska
Čitava logika Filipovićevog teksta podsjeća na jedan mnogo poznatiji fenomen iz novije crnogorske istorije: na vrijeme kada su Savo Brković i slični autori postepeno postali važniji tumači Crne Gore od Milovana Đilasa. To je otprilike kao kada bi neko odlučio da su astrolozi nadležni za astronomiju, a travari za kardiohirurgiju. Đilas je Crnu Goru posmatrao kao složenu istorijsku i ljudsku dramu, kao zajednicu koja je istovremeno bila i crnogorska i srpska, sa svim svojim protivrječnostima, mitovima i tragedijama. Njega je zanimala „ideja Crne Gore“, njena istorijska sudbina i njen stvarni razvoj kroz vjekove. U njegovoj Crnoj Gori nema potrebe da se prepravljaju arhivi, da se pokojni vladari prevaspitavaju ili da se istorijski izvori šalju na ideološku korekciju. Naprotiv, on opisuje zemlju čiji su mitovi, državnost i identitet nastali unutar srpskog kulturnog i istorijskog horizonta, ne kao njegova periferija ili izuzetak, već kao njegov prirodni protoplast — onaj istorijski oblik iz kojeg se razvilo i samo crnogorstvo kao posebna politička i regionalna svijest.
Kod Brkovića, međutim, već ulazimo u svijet u kojem je istorija kriva što ne odgovara teoriji. Tamo su Petrovići, Kosovski mit, pravoslavlje, srpska tradicija i gotovo cjelokupna stara Crna Gora predstavljeni kao neka vrsta spoljašnje okupacije crnogorskog bića, dok se srpski identitet opisuje jezikom koji više podsjeća na političku brošuru nego na naučni rad. Čitajući te stranice čovjek ponekad stekne utisak da su Njegoš, Sveti Petar Cetinjski i kralj Nikola čitav život proveli nesvjesni ko su zapravo, sve dok se nije pojavio neko da im naknadno objasni šta su „stvarno“ mislili. I upravo je to suština problema sa Filipovićevim tekstom. On od čitaoca traži da prihvati isti onaj intelektualni poredak koji je godinama vladao u Crnoj Gori: da Brković bude autoritet Đilasu, da ideološka konstrukcija bude nadređena istorijskom iskustvu, da pamfleti tumače kompleksne istorijske procese i da trenutačna politička potreba ispravlja prošlost. A kada se čovjek tome nasmije, ne čini to zato što ne poštuje Crnu Goru, nego zato što mu je teško da povjeruje da se ozbiljno očekuje da predavanje o istoriji drži onaj koji je sa istorijom u zavadi već nekoliko decenija.
Izvor: Portal Zeta
