Piše: Vuk Bačanović
Ponekad se dogodi da ljudi koji su najiskrenije ustali protiv svake vrste represije – posebno one postjugoslovenskih nacionalističkih režima – sami počnu gledati na druge ljude sa iste one visine sa koje su nekada sami bili gledani od strane cijelog spektra političkih cenzora i komesara.
Boris Dežulović je, pišući – između ostalog – o stotinama hiljada ljudi koji su u Beograd došli da se poklone Bogorodičinom pojasu, našao za shodno da sve te ljude okarakteriše kao „srboidne robote“. Citat valja preneti u cjelosti:
„Jer kad predsednik kaže da „Srbija hvata korak sa budućnošću“, on misli upravo na tih pola miliona srboidnih robota u dugačkom redu od Slavije do Hrama i njihov skladni, sinhronizovani korak, leva, desna, leva, desna, svi kao jedan, pokloni se, oliži pod i levom rukom dotakni kivot, desnom se tri puta prekrsti, opsa-sa, kao kineski roboti kad plešu moravac. I nemoj da zaboraviš trakicu. Na tu vojsku srboidnih robota misli Vučić: na one koji će koliko sutra – jer „budućnost je“, razumeli ste, „stigla“ – na izborima sinhronizovano kao jedan da glasaju za njega i SNS. „Roboti i veštačka inteligencija su budućnost. Srbija ode u nebesa onog sekunda kad prvi robot izađe iz fabrike!“
Na prvi pogled, riječ je o poznatoj feralovskoj satiri. Na drugi, međutim, riječ je – i ne, nije to čitanje izvan konteksta – o nečemu mnogo problematičnijem: o očiglednpom odbijanju da se religiozni ljudi uopšte posmatraju kao ljudi.
Jer šta zapravo tvrdi Dežulović? Ne tvrdi samo da vlast pokušava instrumentalizovati religiju. Takva kritika bila bi sasvim legitimna. Ne tvrdi čak ni da postoji više nego problematičan savez vrha SPC i SNS-a. Ni to ne bi bilo sporno, pogotovo u svjetlu skandala oko milion evra ko zna čijeg novca koji su, po svemu sudeći, za iznajmljivanje Pojasa, uplaćeni manastiru Vatoped. Njegova stvarna tvrdnja jeste da pola miliona ljudi koji stoje u redu pred relikvijom predstavljaju politički i intelektualno homogenu masu čije se ponašanje može objasniti jednom jedinom riječju, dakle ili glupošću, ili zaostalošću, ili primitivizom ili poltronstvom aktuelnoj vlasti.
U takvoj pamfletističkoj slici nema mjesta za razumijevanje fenomena religioznosti kao takvog. Nema mjesta za pitanje šta ljude pokreće, čemu se nadaju, čega se plaše i šta traže u susretu sa svetim. Nema mjesta za vjeru, egzistencijalnu čežnju, iskustvo tajne, molitvu, zavjet, uspomenu na pokojne, želju za iscjeljenjem ili potrebu da se čovjek makar na trenutak dotakne nečega što nadilazi prolaznost. Unaprijed je isključena sama mogućnost da religiozni čin ima bilo kakvo značenje osim političke poslušnosti. Postoje samo „roboti“.
Upravo je protiv takvog pokroviteljskog pogleda na religiju vodio svoju dugu intelektualnu pobunu Talal Asad. U Genealogies of Religion pokazao je kako moderni sekularni um vrlo često nije ništa manje dogmatičan od onih koje optužuje za dogmatizam. Polazeći od vlastitih istorijskih iskustava, on ih proglašava univerzalnim kriterijumima racionalnosti, a religiju odbija da shvati kao religiju. Ona uvijek mora biti nešto drugo: maska za političke interese, odraz ekonomskih odnosa, psihološka kompenzacija ili ideološka manipulacija i ništa više. Tako vjernik prestaje biti čovjek koji nešto doživljava, vjeruje i traži, a postaje slučaj koji treba objasniti, klasifikovati i smjestiti u neku od unaprijed pripremljenih fioka.
Upravo tu Dežulovićev tekst doživljava svoj najveći intelektualni kratki spoj. Od novinara njegovog iskustva i talenta očekivalo bi se da, prije nego što donese presudu, pokaže barem minimum radoznalosti za ljude o kojima piše. Da se zapita šta je natjeralo stotine hiljada ljudi da satima stoje u redovima, šta su očekivali da pronađu na kraju svog hodočašća? Jer bez odgovora na ta pitanja nemoguće je razumjeti sam fenomen, a kamoli ga kritikovati. Zanimljivo je da je najozbiljniji pokušaj odgovora na ta pitanja ovih dana ponudio upravo jedan izrazito antirežimski pravoslavni teolog – Lazar Nešić. Što je naročito zanimljivo. Jer Nešić nije u tim redovima vidio političke automate kroz koje se provlači SNS kartica, odnosno Vučićeve sendvičare, nego simptom nečeg mnogo dubljeg: gladi za svetim.
U tom smsilu, kilometarski redovi pred relikvijom zapravo predstavljaju svojevrsni referendum protiv birokratizovane religije. Dok su crkve u Srbiji već godinama poluprazne, ljudi satima čekaju da dotaknu relikviju. Zašto? Zato što, tvrdi Nešić, birokratizovano državno pravoslavlje sve manje nudi ono što je Rudolf Oto nazivao mysterium tremendum et fascinans – iskustvo svetoga koje čovjeka istovremeno privlači i potresa.
Sa Nešićem se, naravno, može polemisati. Pristojan polemičar bi čak mogao prigovoriti da u dugim redovima vidi više nego što oni zaista jesu ili da glad za svetim ističe do te mjere da zanemaruje sve ostale društvene i političke faktore neodvojive od religioznih fenomena. Ali njegovo čitanje ima jednu ogromnu prednost nad Dežulovićevim: ono ozbiljno shvata ljude o kojima govori. Polazi od pretpostavke da su masi konkretni ljudi, kao i da je sam ritual konkretno iskustvo koje vrijedi pokušati razumjeti.
Nešić, drugim riječima, pretpostavlja da stotine hiljada ljudi nisu došle zato što su roboti, nego zato što su ljudska bića koja nešto traže, ma kako nekim drugim ljudskim bićima takva potraga bila strana ili čak smiješna. Dežulović, naprotiv, polazi od pretpostavke da tu nema šta da se traži i šta da se razumije. Sekularni satiričar koji sebe vidi kao kritičara svakog autoriteta i svake dogme iznenada progovara jezikom starih kolonijalnih činovnika i misionara. Ljudi više nisu ljudi nego primjerci. Njihovo ponašanje nije nešto što treba razumjeti nego nešto što treba razvrstati, etiketirati i izložiti podsmijehu.
Vuk Bačanović: Propast civilizacija kao mjera američke hladnoratovske pobjede
Uostalom, zamislimo samo kako bi zvučala slična rečenica kada bi bila usmjerena na neku drugu religijsku zajednicu:
Pola miliona muslimanskih robota kruži oko Kabe, sinhronizovano kao jedan, dok im centralni server u Meki ažurira firmver pobožnosti na verziju 2.0.
Pola miliona hinduističkih robota strpljivo čeka u redu da se okupa u Gangu, jer im je tako naredio Veliki algoritam svete Rijeke i Odjeljenje za automatizovano okončanje karmičkih ciklusa.
Pola miliona afričkih robota igra oko svetog drveta, udara u bubnjeve i vrši redovnu sinhronizaciju sa Plemenskim klaudom Podataka preko bežične veze predaka.
Takve formulacije bi danas bez mnogo rasprave bile prepoznate kao školski primjer kulturne nadmenosti, pa i rasizma. Nikome ne bi palo na pamet da ih proglašava sociološkom analizom, kritičkom mišlju ili nekom naročito kvalitetnom satirom. Od autora bi se s pravom tražilo da pokaže barem minimum radoznalosti za ljude o kojima piše i za značenja koja oni sami pripisuju svojim postupcima. Kao da je dovoljno izgovoriti riječ „srboid“ – šta god ona značila – pa da sva složenost religijskog iskustva iščezne, a na njenom mjestu ostane jednostavna politička formula prema kojoj hodočasnik jest jednako Vučićev glasački robot. Naravno da nije teško uočiti koliko su vlasti sklone da svaku masovnu pojavu, od sportskih manifestacija do dolaska relikvije, pokušaju pretvoriti u dokaz vlastite istorijske veličine, pa ih u tu svrhu i organizovati. Naravno da je religioznost kakva je potrebna aktuelnom režimu takva da bi najradije kreirali „sveti narativ“ u kojem Bogorodičin pojas u sred liturgije mistično progovara:
„Narode srpski i pravoslavni, da znate: u Beograd me donese i transportne troškove izmiri Aleksandar Vučić. Njega slušajte, njemu se bespogovorno pokoravajte i ne zaboravite da blagovremeno lajkujete saopštenja iz centrale.“
Međutim, između kritike političke zloupotrebe religije i proglašavanja pola miliona ljudi robotima postoji ista razlika kao između satire i omalovažavanja. Satira razotkriva stvarnost; omalovažavanje je zamjenjuje lošom karikaturom.
Uostalom, zar nismo do juče gledali kako ulice Srbije u borbi protiv Vučćevog režima preplavljuju upravo oni isti „srboidi“? Zar nismo gledali studentsku pobunu u kojoj su se, na užas dežurnih sekularnih puritanaca i banalizatora stvarnosti, rame uz rame pojavljivali antirežimski transparenti, ikone Hrista i Bogorodice i čak, čak… pokrivene djevojke muslimanske tradicije? Zar nisu upravo tada histerični komentatori sa visine objašnjavali da su krstovi, ikone i molitve nepodnošljivi upad „mračnjaštva“ i „rusofilije“ u jedan pristojan, građanski protest? I kako je to na kraju ispalo? Da li su ti ljudi bili režimski roboti ili antirežimski roboti? Da li su ikona i hidžab bili znak pokornosti vlasti ili pobune protiv nje? I šta je, pobogu, uopšte taj misteriozni „srboid“?
Ispada da je to nekakvo čudesno biće koje je, prema potrebi, istovremeno i Vučićev bot i Vučićev protivnik, i klerofašistički robot kineske proizvodnje i revolucionar, i prirodna žrtva manipulacije i opasnost po sistem. Kad ljubi relikviju – robot je. Kad nosi ikonu na protestu – opet je robot. Kad glasa pogrešno – robot je. Kad protestuje pogrešno – i dalje je robot. Na kraju se čovjek mora zapitati nije li problem manje u tim nesrećnim „srboidima“ i sličnim „idima“, a više u jednom dijelu postjugoslovenske intelektualne čaršije koji već decenijama traga za narodom dostojnim svojih teorija, a uporno nailazi samo na te proklete stvarne ljude sa svim svojim stranputicama, jadima, strahovima i zabludama. Jer kada u nečijim očima pola miliona stvarnih ljudi postanu tek linije koda unaprijed napisanog programa, problem možda više nije u njima nego u operativnom sistemu koji upravlja takvim pogledom na svijet.
