Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit budimski i administrator temišvarski g. Lukijan je služio 17. juna 2026. godine u Sabornoj crkvi u Temišvaru, povodom 25. godišnjice od upokojenja, parastos blaženopočivšem Episkopu šumadijskom dr Savi (Vukoviću), dugogodišnjem administratoru Eparhije temišvarske (1980-1996).
Tom prilikom, Mitropolit Lukijan je posebno govorio o ličnosti i delu vladike Save i njegovom liturgijskom, bogoslovskom, pastirskom, muzikološkom i uopšte naučnom doprinosu Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Mitropolit je naglasio da se blažene uspomene vladika Sava naročito isticao kao revnitelj srpske tradicije u crkvenom bogoslužbenom, pastirskom i administrativnom smislu, a osim toga bio je brižni duhovni roditelj kako mitropolitu Lukijanu tako i mnogobrojnim sveštenicima i bogoslovima Temišvarske eparhije.
Episkop šumadijski Sava (u svetu Svetozar Vuković) se rodio u Senti 13. aprila 1930. godine. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju je završio u Senti, Bogosloviju Svetog Save u manastiru Rakovici 1950, a Bogoslovski fakultet u Beogradu 1954. godine. Za suplenta Bogoslovije Svetog Save u Beogradu postavljen je 1958. godine. Školsku 1957/58. godinu je proveo na postdiplomskim studijama na Starokatoličkom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Bernu (Švajcarska) radeći, u isto vreme, na doktorskoj disertaciji Tipik arhiepiskopa Nikodima kod mentora prof. dr Lazara Mirkovića. Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu je doktorirao 15. maja 1961. godine.
Patrijarh srpski German ga je zamonašio u manastiru Vavedenju u Beogradu 3. novembra 1959. godine, a 4. decembra iste godine ga rukopoložio u čin jerođakona. U čin prezvitera rukopoložio ga je Patrijarh srpski German 3. juna 1960. godine i proizveo za protosinđela. U čin arhimandrita proizveo ga je, po blagoslovu Patrijarha srpskog, 24. juna iste godine Mitropolit zagrebački Damaskin (Grdanički). Za vikarnog Episkopa moravičkog izabran je 20. maja 1961. godine. Hirotonisali su ga, u beogradskoj Sabornoj crkvi, 23. jula 1961. godine Patrijarh srpski German i episkopi bački Nikanor i banatski Visarion. Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu je predavao Liturgiku sa istorijom umetnosti od 1961. do 1967. godine.
Episkop Jovan: Jasenovac simbol sveukupnog stradanja Srba u Drugom svetskom ratu
Za Episkopa istočnoameričkog i kanadskog je izabran 1. juna 1967. godine i na toj katedri je ostao je 13. septembra 1977. godine. Sveti Arhijerejski Sabor ga je izabrao za Episkopa šumadijskog 21. maja 1977. godine. Predstavljao je Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Komisiji za pripremu Svetog i Velikog Sabora Pravoslavne Crkve u Ženevi (1979-1991) i u Dijalogu sa Rimokatoličkom Crkvom (1980-1991). Učestvovao je u radu više međucrkvenih organizacija i skupova. Po blagoslovu Svetog Arhijerejskog Sabora i Sinoda administrirao je sledećim eparhijama: Istočnoameričkom i kanadskom (1977-1978), Žičkom (1978), Banatskom (1980-1985), Temišvarskom (1980-1996), Srednjezapadnoameričkom (1986-1988), Zapadnoameričkom (1986-1988) i Bačkom (1988-1990).
U Šumadijskoj eparhiji episkop Sava je započeo gradnju više od stotinu novih hramova. Preko pedeset novih crkava je osvetio i danas su u bogoslužbenoj upotrebi. Kao ličnu zadužbinu podigao je crkvu Svetog velikomučenika Georgija u Viševcu, rodnom selu Karađorđa Petrovića. Za vreme njegovog upravljanja Šumadijskom eparhijom obnovljeno je više manastira, među kojima su Nikolje rudničko (XV vek), Petkovica u Stragarima (XIII vek), Pavlovac i Kastaljan na Kosmaju (XV vek) i Brezovac na Venčacu (XV vek). Njegovim zalaganje manastiru Kaleniću vraćen je reprezentativni konak koji je država nacionalizovala posle Drugog svetskog rata. U ovom manastiru osnovao je Eparhijsku riznicu i biblioteku. U Kragujevcu je podigao novi Eparhijski centar.
Osnivač je više eparhijskih fondova za finansiranje građevinske delatnosti, stipendiranje svešteničkih kandidata, za brigu o penzionisanim sveštenicima. Dom za decu Sveti Jovan Krstitelj (Topola, Divostin), ambulante u selima Kloka i Cvetojevac, Dobrotvorni fond Čovekoljublje samo su neke od ustanova koje su se pod nadzorom episkopa Save bavile haritativnim radom. U Kragujevcu je 1997. godine, na njegovu inicijativu, osnovano odeljenje Beogradske bogoslovije, koje je 2000. godine proglašeno samostalnom Bogoslovijom Svetog Jovana Zlatoustog. U konaku manastira Jošanice radi već pola decenije duhovno-prosvetna ustanova, a u okviru nje i letnja škola crkvenog pojanja Korneliju u spomen.
Za vreme arhijerejske službe u Americi osnovao je četrnaest novih parohija i jedan manastir, a sedište Istočnoameričke i kanadske eparhije je preneo iz Klivlenda u Edžvort.
Tokom šesnaestogodišnjeg administriranja Temišvarskom eparhijom, koja je uvek zauzimala vrlo visoko mesto u crkvenoj organizaciji Srba severno od Save i Dunava, i po tome što su na njenom čelu bile ugledne duhovne starešine, episkop dr Sava je osnovao nekoliko pravoslavnih crkvenih opština. Naročito se starao o očuvanju čuvenih srpskih manastira Bazjaš, Bezdin, Zlatica, Kusić, Sv. Đurđe na Brzavi. Pored toga što je rukopoložio blizu dvadeset mladih sveštenika, obezbedio je bogoslovsko školovanje i stipendiranje za više od pedest srpskih mladića iz rumunskog dela Banata.
Episkop dr Sava počeo je da se bavi naučnim radom još kao apsolvent teologije, i to iz oblasti istorije Srpske Pravoslavne Crkve, liturgike, himnografije. Radove iz istorije i liturgike objavljivao je u našim i stranim časopisima i listovima. Delo “Istorija Srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi 1891-1941.” (1994, na srpskom i engleskom), napisao je na osnovu arhivske građe iz domaćih i stranih arhiva. Knjiga Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka (1996), najpotpuniji je izvor podataka o našim arhijerejima, a dopunjena je knjigom Grobna mesta srpskih arhijereja objavljenom 1999. godine. Izdao je i Pisma patrijarha Georgija Brankovića sa komentarima (1994).
Arhiepiskop Jeronim ljekarima: „Svi zavisimo jedni od drugih”
Kao Episkop moravički bio je pokretač izlaženja časopisa Srpska Pravoslavna Crkva – njena prošlost i sadašnjost / Serbian Orthodox Church – Its Past and Present na srpskom i engleskom jeziku, kao i novina Srpske Patrijaršije Pravoslavlje, čiji je odgovorni urednik bio od prvog do sedmog broja, do odlaska na novu dužnost u SAD. Glavi urednik Glasnika, službenog lista Srpske Pravoslavne Crkve, bio je od juna 1966. do jula 1967. godine. Po dolasku u Ameriku, 1. januara 1968. godine, pokrenuo je časopis Istočnoameričke i kanadske eparhije Staza pravoslavlja. Povodom 750 godina samostalnosti Srpske Pravoslavne Crkve (1219-1969) uredio je spomenicu pod naslovom Sedam i po stoleća Srpske Crkve, na srpskom i engleskom jeziku (Klivlend, Ohajo). Dve godine kasnije uredio je Kalendar Srpske Pravoslavne Crkve u Americi i Kanadi za 1971. godinu. Po dolasku u Šumadijsku eparhiju pokrenuo je eparhijski list Kalenić (1978), koji i danas izlazi šest puta godišnje. U ovom listu objavio je mnogobrojne nepotpisan kraće priloge i prevode crkvenih pesama i tekstova sa crkvenoslovenskog jezika.
Pod imenom Kalenić osnovao je i eparhijsku izdavačku ustanovu, koja je za dve decenije objavila preko 120 naslova, među kojima se nalazi dvanaest Mineja, prvi put štampanih kod nas, zatim Simfonija Starog i Novog zaveta, kao i reprezentativna monografija manastira Kalenića, autora Draginje Simić Lazar. Uveo je i praksu da se svake godine (od 1997) objavljuje potpuni eparhijski šematizmi. Kao administrator eparhija Banatske i Bačke obnovio je nekadašnje časopise ovih eparhija: Banatski vesnik (1981) u Vršcu, posle pedest godina, i Beseda (1989) u Novom Sadu, posle devetnaest godina neizlaženja. Po odluci Svetog Arhijerejskog Sinoda uredio je Crkvu, kalendar Srpske Patrijaršije za 1981, 1982. i period od 1996. do 2001. godine. Bio je glavni urednik spomenica Srpske Pravoslavne Crkve posvećenih patrijarhu Arseniju III Čarnojeviću i Velikoj seobi 1690. godine i Spaljivanju moštiju Svetog Save. Kao član redakcionog odbora i autor priloga učestvovao je u pripremi i psanju knjige Sto najznamenitijih Srba. Radio je na organizovanju naučnog skupa posvećenog životu i delu mitropolita Mihaila. Bio je i glavni i odgovorni urednik Enciklopedije Srpske Pravoslavne Crkve i Šematizma Srpske Patrijaršije.
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti episkop dr Sava (Vuković) je izabran 1997. godine. Matica srpska ga za člana saradnika bira 1991. godine, a stalni član postaje 1995. godine. Bio je član Leksikografsko-bibliografskog odeljenja i Temišvarskog odbora. Takođe je bio i urednik za oblast crkvene istorije u Srpskom biografskom rečniku, kapitalnom naučnoistraživačkom projektu Matice. Pored toga što je učestvovao u formiranju azbučnika, dopuni literature novim izvorima, redigovanju pripremljenih odrednica, sam je napisao oko devet stotina biografija. Pomogao je više projekata Temišvarskog odbora. Odričući se autorskih i uredničkih honorara, upisao se u red Matičinih dobrotvora.
Arhiepiskop albanski Jovan iz SAD uputio poruku pravoslavnog jedinstva
Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve na redovnom zasedanju 2001. godine odlikovao je episkopa Savu ordenom Svetog Save prvog stepena povodom četrdesetogodišnjice arhijerejske službe, u znak priznanja za četrdesetogodišnje samopregorno i uspešno arhijerejsko služenje Svetosavskoj crkvi svojoj, kao i za naučni rad u duhu pravoslavlja kojem je danonoćno posvećivao sve Bogom date mu talente.
Episkop Sava je usnuo u Gospodu 17. juna 2001. godine i sahranjen je u Sabornoj crkvi u Kragujevcu.
