Piše: Vuk Bačanović
Tog dana od nas se ote Sveta Trojica mostarska,
i vazduh se ispuni prahom kamena,
dimom čempresa,
i nečim starijim od vatre.
Tog dana,
kada su u Višegradu plamtjele žive lomače,
učini se za kratak čas
da je odstupnikova pobuna uzela maha,
da je zlo postalo zakon,
a dobro nerazumljiv šapat
na rubu svijeta.
TI IPERMAHO STRATIHO TA NIKITIRIJA…
Šta zna plamen o pobjedi?
On traje koliko i jedan uzdah šume.
Koliko i jedan treptaj zvijezde
nad vodama Neretve.
Šta zna ruševina o vremenu?
Ona vidi samo svoj pad,
ne vidi strpljivu ruku
koja već u tami
sabira rasuto kamenje.
OS LITROTISA TON DINON EFHARISTIRIJA…
I gdje su sada oni
koji su mislili da je hram smrtan?
Gdje su njihove vatre?
Gdje su njihove prijetnje?
Raznio ih je vjetar,
kao poderane listove davno pročitane knjige.
Jer zlo nikada nije cjelina.
Ono je samo krhotina noći,
odlomak sjene
koja bi htjela biti sunce.
A sunce ne zna za nju.
ANAGRAFO SI I POLIS SU, TEOTOKE.
I dok su se crni oblaci dizali
nad bijelim zidinama Mostara,
nešto se uzdizalo više od dima.
Ne čuje se to uvijek.
Ponekad je to samo dah.
Ponekad treptaj kandila.
Ponekad jedan jedini stih
koji preživi čitav vijek.
Jer satiranje zmijske glave
ne mjeri se danima.
Ono traje eonima.
Traje koliko i milost.
Traje koliko i ljubav.
Traje koliko i ime
koje ostaje kada sva carstva prođu.
AL’ OS EHUSA TO KRATOS APROSMAHITON,
EK PANTION ME KINDINON ELEFTEROSON.
I zato plamen nije bio posljednja riječ.
Ni ruševina.
Ni dim.
Ni lomača.
Nego glas koji je ostao iznad svega,
nad kamenom,
nad vatrom,
nad vijekovima:
INA KRAZO SI –
HERE,
NIMFI ANIMFEVTE.
Sarajevo, 15.06.2026.
