Piše: Elis Bektaš
Postjugoslovenski bezbjednosni aparati u demokratskim haljinicama ili demokratija na papiru, UDB-a u praksi
U državama nastalim raspadom Jugoslavije — Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori — bezbjednosno-obavještajni aparati formalno funkcionišu u demokratskom okviru. Imaju zakone, parlamente, javne izvještaje i strane partnere. Na prvi pogled: evropski put. Na drugi — duboka kontaminacija.
Stvarnost iz dana u dan pruža obilje dokaza da se ovi aparati nisu suštinski transformisali. Promijenili su ime, oznake, poneki naziv odjela. Uvedeni su standardi. Ali duh institucije ostao je isti: zatvoren, hijerarhijski, lojalan vrhu, a ne građanima. Nisu prihvatili da su službe, a ne vladari iz sjenke.
U Bosni i Hercegovini, gdje bezbjednost zahtijeva najviši stepen profesionalizma i neutralnosti, Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Obavještajno-bezbjednosna agencija (OBA) često su taoci političkog balansa.
Umjesto da štite državu, te su agencije postale instrumenti borbe među entitetima i partijama. Nisu tu da grade povjerenje, već da ga potkopaju — svaki slučaj curenja informacija, svaka istraga koja kao slučajno krene pred izbore, svjedoči o jednom: građanin nije korisnik bezbjednosti, nego objekt kontrole.
Srbijanska BIA je formalno moderna i, funkcionalna služba, u stvarnosti je ona politička produžena ruka vlasti, odnosno partije na vlasti. Umjesto da bude štit, ona je batina. Umjesto vanjske prijetnje, fokus joj je unutrašnji neprijatelj: opozicija, mediji, nevladine organizacije.
Centralizacija, direktna linija s predsjednikom, nepostojeći parlamentarni nadzor — sve to BIA pretvara u nasljednicu SDB-a, odnosno famozne UDB-e, ali u uslovima višestranačke parodije. Kad je služba lojalna vođi, a ne ustavu, nijedan zakon je ne može obuzdati.
ANB je do 2020. bila kičma političke kontrole režima DPS-a. Nadzirala je neistomišljenike, medije, pa čak i strane diplomate. Danas, u novoj vlasti, pokušava se reformisati, ali to je zakašnjelo buđenje. Kadrovi, mentalitet, struktura – sve je još uvijek pod starim šiframa i operativnim procedurama.
Reforme bez resetovanja, odnosno bez nultog pristupa i bez otvaranja arhiva sa dosijeima neovlašćeno praćenih građana, znače nastavak igre sa novim licima ali po starom scenariju. Građani još uvijek ne znaju da li im služba pomaže ili ih nadzire. Možda je i bolje da ne znaju tačan odgovor, barem da budu pošteđeni frustracije.
Svi ti aparati imaju jednu zajedničku crtu: ne priznaju da su produkt jednog duboko autoritarnog sistema. Ne žele da preispitaju sopstvenu istoriju, već je zakopavaju. Nema istinske lustracije, nema institucionalnog kajanja, nema raskida sa praksama prisluškivanja, curenja, kompromitacije.
Bez ontološke promjene, bez odgovora na pitanje – šta je smisao našeg postojanja u demokratskom društvu?, nijedna od ovih službi neće moći da se reformiše — već samo da se maskira i kozmetički dotjeruje.
A gdje počinje reforma? Ne u opremi. Ne u edukaciji i treningu. Ne čak ni u zakonu. Reforma počinje u stavu: mi ne postojimo da štitimo državu od građana, nego građane od stvarnih prijetnji, bilo da su one unutrašnje ili spoljne.
Bez toga, svaka tajna služba u postjugoslovenskom prostoru ostaje ono što već jeste: tajna samo za javnost i alatka za političke i partijske zakulisne igre i intrige koje joj oduzimaju i snagu i sposobnost da djeluje u okviru svojih zakonom propisanih funkcija i ovlašćenja.
Možda su takve službe prihvatljivi partneri današnjoj Evropi odnosno onome u šta se Evropa pretvara, ali svojim djelovanjem one ne opravdavaju novac kojim ih građani, odnosno poreski obveznici finansiraju za usluge koje ne isporučuju.
