Piše: Vuk Bačanović
Analitičar američkog konzervativnog tink-tenka Fondacije Nasljeđe (The Heritage Foundation), Maks Primorac — dijete hrvatskih imigranata iz Hercegovine koji ime Maks svakako nije dobio po Maksu Rihteru i visoko pozicioniran u trampističkom krugu — iznio je stav koji je u Srbiji, Crnoj Gori i BiH uglavnom prošao ispod radara, iako precizno kondenzuje procese koji se danas odvijaju na terenu. Polazeći od narativa o „tužnoj sudbini“ Hrvata u BiH i demografskom padu koji pogađa i BiH i samu Hrvatsku — a koji je, u velikoj mjeri, posljedica dugog postjugoslovenskog društvenog rasula i ekonomskih migracija — Primorac to pitanje odmah prevodi u jezik geopolitike i bezbjednosnih granica. U tom kontekstu, izjavio je i sljedeće:
Posljednja stvar koju Hrvatska sada treba, ili NATO, ili EU, jer je to ista granica, je da (hrvatski narod u BiH op.a.) ostane s još jednim prokremaljski orijentiranim srpskim entitetom i radikaliziranim muslimanskim entitetom. U ovom trenutku mislim da je jedini način da se to spriječi i da se osigura hrvatska i evropska granica jeste da postoji treći entitet. Inače će hrvatska zajednica nestati.
Ono što je u ovoj izjavi ključno nije ni briga za „hrvatski narod“, ni navodna uznemirenost zbog njegove navodne ugroženosti, već način na koji se BiH hladno redukuje na sanitarni pojas i „granicu“: kao da su ljudi, institucije i čitav jedan politički prostor tek stražarnica EU i NATO-a, pa je onda logično da se unutrašnje uređenje zemlje podešava prema potrebama graničnih patrola, a ne prema bilo kakvoj ideji koegzistencije tri autohtona naroda, njihove ravnopravnosti ili ekonomske obnove. „Treći entitet“ se tu ne pojavljuje kao rješenje nekog stvarnog, opipljivog problema života (plata, škola, bolnica, stan, sigurnost za hrvatski narod), nego kao geopolitička proteza u okvirima nove raspodjele geopolitičke moći.
Sintagma „prokremaljski entitet“ plus „radikalizovani islam“ nije slučajna, nego je školski primjer političkog rasizma u savremenom ključu „civiliziranog svijeta“: ne moraš nikoga nazvati nižom rasom da bi ga u javnom diskursu pretvorio u trajnu prijetnju, u „bezbjednosni problem“ koji se ne rješava politikom i pravom, nego karantinom i pregrađivanjem. Srpski politički prostor se tu esencijalizuje kao peta kolona Moskve (čak i onda kada je realnost takva da i Beograd i Banja Luka najponiznije kleče pred Vašingtonom i Evropskom unijom nudeći teritorije i resurse za džaba u zamjenu za održavanje vladajućih klanova na vlasti), a muslimanski kao prirodno sklon ekstremizmu — kao da je samo postojanje jedne zajednice već polazište za sumnju.
Paradoks je da se i srpski i bošnjački politički establišment „udvara“ upravo toj bezbjednosno-rasističkoj slici sebe samih jer im kratkoročno donosi političku rentu: Dodik svoju moć gradi na neprekidnoj proizvodnji egzistencijalne prijetnje („islamska opasnost“, „muslimanska prijetnja“) i istovremeno se legitimiše kao geopolitički izuzetak koji ima „pokrovitelja“ u Moskvi – iako se radi o političkom marketingu bez pokrića u realpolitici. Draško Stanivuković, aktuelni gradonačelnik Banjaluke, također ne izlazi iz tog okvira jer opstaje na istom biračkom tržištu u RS: kritikuje Dodika, ali istovremeno pazi da nikad ne uruši osnovnu matricu „odbrane entiteta“ i tobožnjeg anti-NATO refleksa iako mu, kao i Dodik, suvereno služi.
Na drugoj strani, Dino Konaković, kao pro-zapadni ministar spoljnih poslova BiH pokušava da međunarodnim partnerima „proda“ najjednostavniji narativ – Republika Srpska kao ruska ispostava („ruska podmornica“) – i time cementira upravo Primorčevu rasističku formulu „prokremljskog entiteta“, u kojoj se evropska politika svodi na graničnu bezbjednost. Isti posao suštinski obavlja i Konakovićeva opozicija, mladomuslimanska SDA i tobože građanski DF, koji kandidovanjem opskurne ličnosti Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH na izborima 2026 – koji će, ukoliko dođe do već viđenog izbornog inženjeringa biti izabran bošnjačkim glasovima – čime se dobija nova medijski svježa verzija „slučaja Komšić“ kao dokaz da se hrvatska pozicija može ponovo „preglasati“, pa se onda sva priča o nametnutim izmjenama izbornog zakona od strane Visokog predstavnika – i, u krajnjoj liniji, o trećem entitetu – lakše prodaje kao nužnost samoodbrane.
Kad je Andrej Plenković došao u Banjaluku, dočekao ga je praktično čitav politički „prvi red“ srpskih političara. Bili su prisutni i Milorad Dodik i Draško Stanivuković, što je simbolički ključno — jer pokazuje da se unutrašnje svađe suspenduju kad dođe trenutak za „međudržavno“ fotografisanje i legitimaciju preko Zagreba. Jedni druge u studiju zovu izdajnicima, stranim plaćenicima i grobarima naroda, ali kad stigne hrvatski premijer, odnosno finansijski inspektor, da ne kažemo gaulajter u balkanskoj krčmi svi ustanu na noge: „Dobro nam došli, izvol’te, samo recite gdje da stanemo da se vidi i za dnevnik.“
Identičnoj matrici smo svjedočili i u Zagrebu, na konferenciji povodom 30 godina Dejtona („30 godina nakon Dejtona: Traženje lokalnih rješenja“), gdje je domaćinska osovina Plenković–Grlić Radman okupila regionalnu elitu, a Konaković se pojavljuje kao „konstruktivni partner“ i iznosi tezu o najvećoj krizi od Dejtona i „ruskom uticaju“ kao kočnici.
Dakle, Bošnjaci i Srbi se kod kuće, u dejtonskom ponižavajućem protektoratu, međusobno optužuju, ljagaju i prave od drugog apokalipsu u ljudskom obliku – a kad treba kod spoljnog arbitra pokazati ozbiljnost i „stabilnost“, svi kolektivno prelaze u režim patetične pokornosti.
Ono što se zapravo zbiva jeste ponešto izmijenjeni scenario devedesetih, ali sa istom osnovnom logikom „upotrebe za razbijanje“. Kao što je hrvatska politika u ranoj fazi raspada SFRJ primarno kapitalizovala bošnjački interes i energiju usmjerene protiv Jugoslavije – da bi time ojačala sopstvenu poziciju u procesu razbijanja i redefinisanja prostora – tako danas, u novim okolnostima, kapitalizuje srpski faktor kao polugu za preuređenje dejtonskog protektorata. Srpska „remetilačka“ uloga, stvarna ili medijski naglašena, postaje pogodan argument da se zahtjevi za dubljim unutrašnjim redizajnom BiH predstave kao nužnost „stabilnosti“ i „zaštite granice“, a taj redizajn, jednom pokrenut, lako može skliznuti u proces koji faktički potkopava postojeći poredak i vodi njegovom raspadu ili radikalnoj transformaciji. Kako bi u takvom ishodu mogli proći Srbi, nije velika nepoznanica: dovoljno je da pažljivo pogledaju sudbinu Bošnjaka koji su 1992–1993. godine u dobrom dijelu računali na hrvatsko i evropsko savezništvo kao zaštitu od „barbara sa istoka“, da bi kasnije uvidjeli da savezništvo traje tačno onoliko dugo koliko traje njegova upotrebna vrijednost u široj strategiji razbijanja i prekrajanja.
Kada je u pitanju Crna Gora, uklapanje u zagrebačke rasističke obrasce funkcioniše identično.
Hrvatska je u proteklih par godina prema Podgorici nastupala iz pozicije članice EU koja ima pravo veta i spremna je da ga koristi kao disciplinsku palicu: već tokom rasprave o rezoluciji o Jasenovcu iz Zagreba su stizale poruke da će to „sigurno usporiti“ evropske integracije Crne Gore, a potom je Hrvatska zaista blokirala zatvaranje Poglavlja 31 (spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika). U svemu tome se kao izgovor koristi Vučićeva izopačena radikalska verzija agresivnog „srpstva“, koje, suštinski nije ništa do rijaliti tigar od papira koji je spreman da pokorno izvrši sve zadatke: od litijumskih rudnika do ukidanja zadnjih tragova srpske državnosti na Kosovu, dok Republika Srpska i Srbi u Crnoj Gori predstavljaju sitan kusur.
U takvoj atmosferi, dio antisrpskih crnogorskih nacionalista i samoproglašenih „antifašista“ instinktivno traži spoljnog pokrovitelja i simboličku verifikaciju u Zagrebu (kao „evropskoj adresi“), pa pristaje na jezik i okvir u kojem je Crna Gora korisna kao antiteza „srpskom svetu“ i most ka hrvatskim interesima u regionu. To ponekad ide do karikaturalnih scena u kojima hrvatski ekstremnodesni akteri (poput Velimira Bujanca) javno pozivaju na savez „pravih Crnogoraca“ i Hrvata protiv „srpskog sveta“ — što pokazuje koliko se lako ideološke etikete („antifašizam“) pretvaraju u geopolitičko navijanje za tuđe interese. Paradoksalno, time završavaju na istoj objektivnoj strani sa Dodikom: on proizvodi i hrani narativ o „ruskoj/srpskoj remetilačkoj zoni“ u BiH, oni ga pojačavaju kao regionalnu „prijetnju“, a Zagreb iz oba slučaja konstrupe isti argument – da su potrebni novi mehanizmi kontrole i preuređenja (izborni, ustavni, teritorijalni) kako bi se „osigurala granica“. Iako se unutar regiona međusobno preziru, njihovi potezi se savršeno uklapaju u istu spoljnu matricu pritiska i redizajna.
Izlaz iz ovog košmarnog lavirinta nije u još jednom „spasonosnom“ hrvatskom entitetu u BiH, ni u novoj seriji međusobnih optužbi, nego u svjesnom raskidu sa rasističkim nametom — i spoljnim i unutrašnjim — koji Srbe redukuje na „prokremljsku zonu“ koja to nije, Bošnjake na „radikalizovani islam“ kojeg u BiH gotovo da nema, a Crnu Goru na protektorat koji se disciplinuje vetom i brutalnim ponižavanjem. To je, u smislu imperijalističkih strategija, klasičan mehanizam upravljanja periferijom: centar proizvodi karikature, lokalne elite ih prihvate kao valutu legitimacije, a zatim se sva politika svede na to ko će vještije odigrati ulogu u tuđem scenariju. Dok god srpska, bošnjačka i crnogorska politika (bez obzira vode li je Srbi ili nacionalni Crnogorci) pristaju na taj jezik i na tuđi okvir — pa se onda unutar njega svađaju — zajednički rade na istom ishodu: samoodricanju od stvarne politike i pripremi terena za „rješenja“ koja će im, kad zatreba, biti isporučena spolja. U vidu zajedničke istrage.
