Piše: Vuk Bačanović
U klasičnom smislu, tragedija je sudar čovjeka sa sudbinom, zabludom ili granicama vlastite moći — nešto što izaziva sažaljenje i užas upravo zato što nosi kakvu-takvu ljudsku veličinu, makar u pogrešci. U tragediji postoji bar minimalni dignitet zablude: junak strada jer nije znao, ili jer je bio zaslijepljen, ili jer se borio protiv sila većih od sebe.
Ono što posmatramo danas gore je od tragedije, jer ovdje nema ni veličine ni sudbinskog dostojanstva — samo karikaturalna samodestrukcija. Mali narodi, potčinjeni i poniženi vijekovima, ne ponavljaju vlastite greške iz neznanja, nego dobrovoljno preuzimaju ideologiju koja ih je istorijski gazila, kao da u rasizmu svojih tlačitelja pronalaze mjernu jedinicu vlastite vrijednosti. To više nije tragična zabluda, nego nedostojno samoponiženje: da one iste evropske rasističke matrice koje su ih ubijale, proglašavaju danas modelom „čiste“ identitetske samoprezentacije.
Navijači rumunske reprezentacije dočekani su u Beogradu pred meč sa Bosnom i Hercegovinom, razvijenim transparentom – očiglednom podmetačinom Vučićevih službi – koji, parafraziram, veli da je Ratko Mladić bio evropski heroj koji se borio protiv islama.
Dakle, čak ni u simboličkom centru toga ludila — u Ratku Mladiću, kao groteskno pogrešno shvaćenoj figuri „odbrane Evrope“ — nema tragičnog momenta. Izostaje i ono minimalno junačko ludilo klasične tragedije. On, kao instrument nečijeg rasističkog inženjeringa, ne trune ni u kakvom neprijateljskom „Orijentu“, već u evropskom zatvoru — kao dokaz da je bio iskorišćen, potrošen i odbačen u samom srcu civilizacije za koju se navodno borio.
Još je pogubnije to što upravo oni koji danas podižu spomen-arhitekturu „kulture sjećanja“ na njegove žrtve istovremeno bez imalo kritičke distance oponašaju rasističke matrice zbog kojih su cijelo stoljeće bili tretirani kao ljudski talog Evrope. Reakcija bošnjačkih navijačkih krugova na bratimljenje srpskih i rumunskih navijača pod zastavom evropejstva nije bila moralna odbojnost prema samoj ideologiji rasne hijerarhije, već infantilna poruka da su Bošnjaci — plavokosi arijevci, a Srbi i Rumuni — „prljavi Cigani“. To je ironija koja prelazi granice podnošljivog: s jedne strane oni koji u Mladiću traže nekakvog „evropskog viteza“, a s druge oni koji su prije trideset godina bili masovno označeni kao inferiorna rasa, pa sada, u grotesknom obrty, preuzimaju istu rasističku logiku — samo okrećući strelicu prema drugima. U oba slučaja riječ je o istom dubokom poniženju: i jedni i drugi glume da pripadaju nekom „višem“, „čistijem“ evropskom poretku, dok taj poredak njih — kao i sve balkanske narode — i dalje jedva i to samo iz nužde svrstava u kategoriju punopravnog čovječanstva.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
A u pozadini svega stoji činjenica koju nijedan od ovih lokalnih tumača „evropskog puta“ ne može ni da sasluša, a kamoli da prizna: evropske ideološke mašinerije 20. vijeka — od austrougarskih logora, preko fašističke NDH, do njemačkih represalija u Srbiji u Drugom svjetskom ratu — ostavile su za sobom gotovo milion mrtvih Srba. Zastrašujuće je i pomisliti koliko to iznosi ako se uračunaju demografski gubici. Cijele oblasti pretvorene u masovne grobnice, sela spaljena do temelja, život generacijama zamro. I sada nam, poslije svega toga, razni domaći evro-serviseri, sitni trgovci tuđom nesrećom, pokušavaju objasniti da je „isplativo“ biti evropski haus niger, pod uslovom da dovoljno glasno ponavljaš da prezireš iste ljude koje Evropa trenutno prezire. Kao da se ljudskost dokazuje usvajanjem logike dželata.
S druge strane bošnjački intelektualci na patriotskoj televiziji Hajat, u svom već prepoznatljivom tonu „mi smo najevropskiji među potlačenima“, objasnili su narodu da još uvijek osjećaju jake bolove od bonskih ovlasti Visokog predstavnika (= njemačkog kolonijalnog guvernera BiH) koje su im primenjene 2022. godine. Kažu — boli, probada, žiga, ne da disati. Ali, dodaju oni mudro, nije to razlog da se te ovlasti ukinu. Jer bošnjačko vodstvo je oduvijek imalo vrhunsku političku strategiju, „zlatnu sredinu“ između kolonijalnog bolovanja i evroatlantske poslušnosti. Bolovi su nepodnošljivi — ali nada u „bolji vakat“, u trenutak kada će ih Visoki predstavnik pomilovati po glavi i reći da su „napredovali u demokratiji“, od toga se ne odustaje. To je strateška dubina, doduše plića od Miljacke u avgustu, ali „takav je vakat“! Odnosno refleks vodstva koje nakon par šamara svoje poniženje tumači sa: „Ma dobro, bolan, možda mu je samo loš dan.“ Jer kako bi išta iz Evrope moglo omanuti?
Evropa nas, jednako i Srbe i Bošnjake, prepoznaje samo kao periferiju. Kao jeftinu radnu snagu, politički tampon-pojas, antropološku egzotiku, kao ljudski materijal koji ne treba uništiti u potpunosti — jer ipak može poslužiti za kopanje litijuma i čuvanje konc-logora sa još neželjenijim migrantima — ali koji nikada neće biti pušten u klub „pravih naroda“. To što Srbi na trenutke umišljaju da su „bedem hrišćanstva“ i branioci „prave vjere“, a Bošnjaci da su „bijela muslimanska Evropa“, samo su dvije strane istog postkolonijalnog ludila koje Edvard Said i Talal Asad precizno opisuju: opsesija da se od kolonizatora dobije potvrda vlastite vrijednosti.
Što istinu čini još bolnijom: suština naše kulture ne počiva ni na kakvom „evropskom“ konstruktu — pa ni na onom koji se decenijama predstavljao kao svjetionik čovječanstva, a u praksi završio kao političko utočište najtamnijih nacionalističkih mračnjaštava, od Litvanije do Hrvatske. Kako je Edvard Said odavno razložio, „Evropa“ nije geografska činjenica nego ideološka samopredstava: konstrukcija koja održava vlastiti identitet stalnom proizvodnjom zamišljenog Drygog — nekada kroz rasističke kolonijalne trope, a danas kroz izlizane i sterilne diskurse evro-atlantskih „vrijednosti“. Uz to vrijedi podsjetiti na neprevaziđenog Dejvida Harvija, koji pokazuje da Evropska unija nikada nije bila projekat naroda, nego sofistikovani instrument kapitala: aparat neoliberalne discipline, periferizacije, deindustrijalizacije i depolitizacije čitavih regiona koji, uz sve slatkorječive deklamacije o „pravima čovjeka“, rapidno gube ljude koji bi ta prava trebali uživati. I upravo u takvom kontekstu logično je prizvati u sjećanje Dimitrija Tucovića i svu onu rijetku, proročku pamet o Balkanskoj federaciji — jedinom projektu koji je pokušao da zamisli prostor bez hegemonija, bez potčinjavanja, i bez potrebe da se naši identiteti ogledaju isključivo u iskrivljenom ogledalu koje nudi kolonizator.
Ali sve to ni u jednom trenutku ne podrazumijeva glupi prezir prema evropskim narodima, niti negiranje ogromnih dostignuća njihovih civilizacija — naprotiv. Upravo je istinska borba protiv ideološkog „evropejstva“ borba za evropskog čovjeka, za to da se i nama i njima omogući da se izvučemo iz okvira u kojima ekonomija profita i politika imperijalne hijerarhije drobe čovjeka po čovjeka. Kritika se ne odnosi na narode, niti na njihovu kulturu, nego na strukturu moći koja ih na različit, ali jednako užasan način porobljuje kao i nas. Da bismo mogli stvarno uvažiti i sebe i Evropu, moramo najprije razgraditi iskrivljene percepcije koje proizvode podjele, prezir, kompleks inferiornosti i industriju ponižavanja.
Upravo zbog toga moramo najprije pronaći sebe.
Ako za trenutak odbacimo nametnute evropske koncepcije i pogledamo šta naša kultura zaista jest, u svim svojim oblicima — i hrišćanskim i islamskim i sekularnim — onda moramo zaključiti da je ona u svojoj srži jerusalimska: kulturno, duhovno i simbolički utemeljena u drevnim, bliskoistočnim matricama koje ne poznaju niti prihvataju rasnu ontologiju. To što nastanjujemo geografska područja koja su se u određenom istorijskom razdoblju počela podrazumevati kao Evropa, to ne implicira da smo dužni objeručke prihvatiti svaki oblik evropskog rasizma i oduševljeno uživati u poniženju koje nam nanosi. „Evropa“ je kroz čitavu modernu epohu funkcionisala kao slabo definisani geopolitički Frankenštajn, koji je svoj identitet gradio tako što je određivao hijerarhiju ljudskosti: ko je punopravan čovjek, ko je polučovjek, a ko je tek višak mesa, predviđen za kolonijalno pokoravanje ili fizičko zatiranje. I svaki put kad je taj Frankenštajn pokušavao da se ponovo samodefiniše — uključujući i trenutke kada je jugoslovenske narode pokušavao ugurati u sopstvenu mjeru civilizacije — rezultat je bio isti: završavalo je tako da su nam, i metaforički i simbolički, jebali mater.
