Piše: Vuk Bačanović
U sjenci propasti primirja sa Iranom, novih američkih vazdušnih udara i sve dubljih podjela unutar zapadnog savezništva, susret Donalda Trampa i Redžepa Tajipa Erdogana u Ankari privukao je pažnju daleko veću od uobičajene bilateralne diplomatije. Iako nijedna strana nije govorila o formalnoj reorganizaciji NATO-a, čitav niz političkih poruka, od najave ukidanja ograničenja vojne saradnje sa Turskom do Trampovog insistiranja da Evropa preuzme daleko veći teret sopstvene odbrane, ukazuje da se pred očima saveznika oblikuje nova arhitektura Sjevernoatlantskog saveza.
Za razliku od prethodnih godina, kada je Ankara u zapadnim prijestonicama često predstavljana kao problematičan i nepouzdan saveznik, Turska se danas sve češće opisuje kao jedan od ključnih stubova budućeg NATO-a. Njen geografski položaj, snažna odbrambena industrija, rastući uticaj na Bliskom istoku i lični odnos Trampa i Erdogana učinili su da se upravo u Ankari vode razgovori o pitanjima koja daleko prevazilaze bilateralne odnose. Istovremeno, evropske države pokušavaju da se prilagode američkom zahtjevu za većim izdvajanjima za odbranu i postepenom povlačenju Sjedinjenih Država iz uloge glavnog garanta evropske bezbjednosti.
Vuk Bačanović: Kratka rasprava o ljiljanu, zakonu i drugim nesporazumima
Dok Vašington sve otvorenije govori o NATO-u u kojem će Evropa sama nositi veći dio konvencionalne odbrane, a Turska postati njegov glavni južni oslonac, sve je više analitičara koji smatraju da svjedočimo početku najveće transformacije Alijanse od završetka Hladnog rata.
Sve se ovo ne događa samo zbog ideološke promjene Vašingtona, već prvenstveno jer je dosadašnji model američke hegemonije postao preskup, rastegnut i sve teže održiv. Leo Panič i Sem Gindin su američku imperiju opisivali kao sistem koji nije počivao samo na goloj vojnoj sili, nego na sposobnosti Vašingtona da organizuje cjelinu globalnog kapitalizma i u nju uključi čak i svoje rivale.
Upravo ta sposobnost sada puca po šavovima: Kina je postala proizvodni i tehnološki izazivač, Rusija vojno-politički remetilac, Evropa ekonomski snažna ali strateški zavisna, a SAD više ne žele da same plaćaju održavanje sistema koji sve teže kontrolišu.
Zato Trampova politika prema NATO-u nije puki hir ekscentričnog predsjednika, već izraz dublje promjene. Amerika ne napušta svoju imperiju, već pokušava da njeno održavanje učini jeftinijim. Ako Evropa hoće američki nuklearni kišobran, neka plati. Ako hoće odbranu istočnog krila, neka podigne vojne budžete. Ako hoće nadzor Mediterana, Bliskog istoka, Crnog mora i Kavkaza, onda Turska više nije problematični đak iz zadnje klupe, već geostrateški povoljno locinarna fabrika dronova, raketa, odnosno svega što može ponuditi iz svog arsenala. Zato se ponovo otvara pitanje F-35, sankcija i turske uloge u zapadnom vojno-industrijskom lancu.
Dejvid Harvi bi u ovom preuređivanju lako prepoznao još jedan oblik prostornog premještanja krize: kada se akumulirani kapital, vojna industrija i državna moć više ne mogu stabilizovati u starom centru, kriza se izbacuje u nove prostore, nove koridore, nove baze, nove ugovore, nove periferije. NATO se tako ne „reformiše“ zbog ideala zaštite „civilizovanog svijeta“, već iz potrebe da se vojni troškovi, politički rizik i profit od rasporede drugačije. Majkl Roberts bi tome dodao i pitanje profitabilnosti: militarizacija nije samo bezbjednosna politika, nego i pokušaj da se kroz državnu potrošnju, proizvodnju oružja, infrastrukturu i kontrolu resursa održi sistem koji u civilnoj ekonomiji sve teže proizvodi stabilne stope rasta.
Za Balkan to znači da više neće biti samo zaboravljeno dvorište zapadne politike, nego ponovo koridor, tampon-zona i prostor disciplinovanja. Ako Turska postaje glavni južni oslonac NATO-a, onda će se njen uticaj na Balkanu neizbježno povećavati: kroz vojnu saradnju, bezbjednosne aranžmane, infrastrukturu, religijske i kulturne mreže, ali i kroz direktniju političku ulogu u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Istovremeno, Evropska unija će od balkanskih država sve više tražiti usklađivanje sa bezbjednosnim prioritetima, a sve manje će im nuditi stvarnu ekonomsku integraciju. Drugim riječima, Balkan bi mogao dobiti više NATO-a, više Turske, više naoružavanja, više pritisaka, a manje razvoja, manje socijalne stabilnosti i još manje suverenog političkog prostora.
Buduću ulogu Rusije na Balkanu ne treba precjenjivati. Moskva će, po svemu sudeći, nastaviti dosadašnju praksu: Balkan će koristiti kao retorički dokaz zapadnog licemjerja, naročito preko Kosova i Bosne i Hercegovine, ali bez stvarne namjere da ga pretvori u sopstvenu zonu odgovornosti. Dmitrij Trenjin, nekadašnji direktor Moskovskog centra Karnegi, još je 2021. sasvim otvoreno rekao da je ruski politički uticaj na Zapadnom Balkanu „veoma ograničen“, da čak i Srbija i Republika Srpska uprkos kulturnoj bliskosti „gravitiraju ka EU/NATO“, te da Balkan „nije glavna linija fronta“ rusko-zapadnog sukoba.
Time je Moskva, mnogo prije dugogodišnjeg iscrpljujućeg rata u Ukrajini, praktično pokazala da Balkan nije prostor u koji je spremna da ulaže ozbiljnu političku, vojnu i finansijsku energiju. Danas je taj manevarski prostor još uži: pod sankcijama, vojno vezana za ukrajinski front i ekonomski usmjerena na preživljavanje sopstvene konfrontacije sa Zapadom, Rusija na Balkanu može proizvoditi šumove u svrhu propagande za vlastito stanovništvo, ali ne i poredak.
Može, s vremena na vrijeme, u svoju korist, podsjećati na Kosovo kad god joj iznova zatreba dokaz zapadnog licemjerja, može simbolički tapšati po ramenu Beograd i Banjaluku, može preko medija, diplomatije i povremenih veta pojačavati postojeće krize, ali ne može – i ne pokazuje da to uopšte želi – da Balkanu ponudi stvarnu alternativnu arhitekturu moći.
S druge strane, susret Trampa i Erdogana je simptom novog poretka u kojem se stara imperijalna arhitektura u potpunosti ne urušava, već rekonstruiše pod pritiskom sopstvenih prekomjernih troškova. Amerika će doduše zadržati komandu, Evropa će plaćati veću članarinu, Turska dobija prostor za regionalnu afirmaciju, a periferije poput Balkana ponovo postaju mjesta na kojima se tuđi strateški računi prevode u domaće političke krize. I to je ono što treba suštinski da nas zabrine.
