Piše: Oliver Janković
Moj već ovdje pominjani, omiljeni pjesnik Elis Bektaš, tvrdi (i nije jedini) da je cio ovaj Mundijal delegitimisan i prije nego što je počeo. Sabotažom dolaska i boravka iranske reprezentacije, otkazivanjem gostoprimstva pojedinim sudijama i tehničkim licima, pa onda raznolikim štelovanjem tajminga početka mečeva i same njihove strukture tako da sve više odgovara američkoj publici navikloj na hokej i ragbi, a manje pravilima igre. U poređenju sa mundijalom pod Musolinijem 1934. i Olimpijskim igrama pod Hitlerom 1936. ovdje imamo mnogo drastičniji upliv politike i ideologije u srž takmičenja, nego pod diktatorima od prije jednog vijeka. No, ima nas koji smo sve te faktore zanemarili i prepustili se čarima igre, u dobroj vjeri da će fudbal pobjediti diktate političara.
I manje-više, upravo se to zbivalo. Jeste, svjedočimo promovisanju gladijatorsko-koloseumskog svjetonazora, po kome povrijeđenog igrača treba što prije maći sa terena („ispred naših očiju, da ga ne gledamo, jer nam smeta“) i ubaciti novog. Ovaj Mundijal sa ovolikim brojem utakmica i to na ovim vrućinama i klimatskim obrtima, još bjelodanije pokazuje takav odnos prema ljudima na terenu.
Pa opet, na drugoj strani, igra nadilazi i takve muke, svjedočimo solidarnosti i ljudskoj empatiji, viteškim potezima, nevjerovatnim izlivima hrabrosti i njoj srodnih emocija. Puno mladosti koja debituje, puno starih lavova koji se ne predaju.
A onda, kao grom iz vedra neba, gotovo nestvarno, stiže vijest da se kontroverzni predsjednik Amerike „pozabavio“ pravilima fudbalske igre. Koliko je dostupno znati, on je – u 4 oka sa Infantinom predsjednikom FIFA – „riješio“ pitanje crvenog kartona američkom fudbaleru, na način što su se njih dvojica „dogovorili“ da ga ukinu, obustave njegovo sankciono djelovanje! I to, samo njemu, tom američkom fudbaleru, baš uoči eliminacionog meča reprezentacije SAD protiv Amerike.
Šta reći nego: Infanti(l)no! Vrati mi moje igračke! Puj pike, ne važi! Reći ću te mom stricu! Donald Tramp je smislio da fudbalska pravila važe svuda osim na teritoriji SAD. Uslijedila je brtika i jasna reakcija UEFA, i brojnih fudbalskih legendi među kojima se istakao komentar Jirgena Klopa.
Sve ide u pravcu zrelog promišljanja da pravila moraju biti ista za sve, a pogotovo za sve učesnika jednog te istog takmičenja. Jedan dan ranije, Meksikanci su pokušali da Engleze izvuku na podnevno sunce Meksiko Sitija, pomjeranjem termina utakmice, pa su umalo dobili vazdušni napad RAF-a. Međutim, po principu Vojislava Šešelja „šta mi mogu kad sam ja najjači“, Tramp je odlučio da obustavi pravila igre, misleći da će tako da pogura ekipu SAD ka ostvarenju sna o svjetskoj tituli.
Da će da to uradi bolje i efikasnije od samog selektora Poketina koji je prije ove afere uspio da veže tri pobjede, i to ubjedljive, i samo jedan poraz u utakmici bez rezultatskog značaja. Što je najgore na to je pristalo rukovodstvo FIFA!
Ljudi iz UEFA i ljudi poput Klopa upravo su upozorili da fudbal ne treba prepustiti ljudima koji o fudbalu ništa ne znaju (misleći na Trampa i Infantina). A to prvenstveno iz razloga (ne) poštovanja pravila igre. Međutim, uticaj neznalica se pokazao višestruko štetan, i to najviše u pogledu takmičarske spremnosti one ekipe kojoj su moćnici htjeli „pomoći“ ovim nasiljem.
Kako drukčije objasniti da se do tada sasvim solidna igra Amerikanaca bukvalno raspala pred nimalo impozantnom Belgijom? Amerikanci su doslovno sami sebi dali 3-4 gola, a famozni Balogan (amnestiran od dejstva crvenog kartona dobijenog protiv Bosne i Hercegovine) nije se ni vidio na terenu! Mladom i ipak neiskusnom timu SAD, ovo je ipak bila medvjeđa usluga koja je Balogana i društvo više opteretila, nego što im je dala maha.
